16.09.2017.
Kada sam pravio plan putovanja u Kalinjingrad za šetnju po Katovicama sam rezervisao drugu polovinu dana, pošto mi se činilo da Katovice nisu baš mnogo atraktivne za turiste. Pre svega, radi se o „mladom“ industrijskom gradu koji je svoj procvat doživeo u XIX veku zahvaljujući eksploataciji kamenog uglja i čeličanama zbog čega, za razliku od većine poljskih gradova, nema staro gradsko jezgro, odnosno stari grad.
Spomenik sinagogi i pozorište „Stanislav Vispjanjski“
Silom prilika, zbog komplikacija pri kupovini vozne karte za Gdanjsk i izostajanja voza za Osvjenćim, u Katovicama sam morao da provedem ceo dan. Šetnju po gradu započeo sam od autobuske stanice u ulici Skargi. Krenuo sam prema takozvanom Trgu sinagoge na kome se nekada nalazila Velika sinagoga, sagrađena 1900. godine za potrebe jevrejske opštine koja je krajem XIX veka u Katovicama postala prilično brojna. Međutim, sinagoga nije bila dugog veka. Početkom Drugog svetskog rata, tačnije 4. septembra 1939. spaljena je od strane nacista. Danas se na tom mestu nalazi spomenik, koga pronađoh uz malo truda, jer se oko njega nalaze tezge na kojima se uglavnom prodaje garderoba.
Spomenik je podignut 1988. godine i na njemu piše:
U znak sećanja na jevrejske stanovnike Katovica stradale tokom nemačke okupacije od 1939-1945. godine. Građani Katovica
Na ovom mestu nalazila se Velika sinagoga, srušena od strane hitlerovaca u septembru 1939.
U junu 2006. godine pojavila se inicijativa da se podigne sinagoga, identična onoj koja se na tom mestu nalazila do 1939. Šta će od svega toga biti, videćemo.
Šetnju nastavih dalje prema ulici Mariacka. Nedaleko od mesta na kome se nalazila sinagoga pažnju mi svojim malo neobičnim izgledom privuče zgrada sa crvenom ciglom
Zgrada je nekada bila gradsko kupatilo, a danas je u njoj smeštena osiguravajuća kompanija PZU. Sagrađena je 1895. godine u stilu eklektike. U registar spomenika upisana je 1987. Na fasadu zgrade 2005. postavljena je bista Riharda Holcea, jednog od osnivača grada i prvog i dugogodišnjeg predsednika gradskog veća.
Idući prema ulici Mariacka stigoh do trga „Rynek Katowicki“ na kome se nalazi zgrada Šleskog pozorišta „Stanislav Vispjanjski“ (polj. Teatr Śląski im. Stanisława Wyspiańskiego). Zgrada je građena u periodu od 1905. do 1907. godine po projektu nemačkog arhitekte Karla Morica. Najpre je nosila naziv „Nemačko pozorište“. Uprkos tome, na otvaranju pozorišta u oktobru 1907. glumci su obećali da će se na sceni uvek čuti poljski jezik.
Sagrađena je u stilu neoklasicizma i moderne. Fasadu zgrade ukrašava nekoliko elegantnih reljefa i skulptura.
Mariacka ulica
Od Šleskog pozorišta nastavih dalje prema ulici Mariacka. Kiša je u međuvremenu prestala da pada, ali sunce nije uspevalo da se probije kroz guste sive oblake.
Iako predstavlja pešačku zonu, nešto poput beogradske Knez Mihailove, kombinacija lošeg vremena i ranih prepodnevnih sati učinila je da Mariacka ulica izgleda avetinjski pusto.
Ulica je pratila razvoj grada i nekada je predstavljala samo drum koji je prolazio pored razbacanih seljačkih kuća. Tako je bilo sve do izgradnje Crkve Bezgrešnog Začeća Blažene Device Marije (polj. Kościół Niepokalanego Poczęcia Najświętszej Marii Panny) kada ulica dobija na značaju i u njoj počinju da se grade zgrade za srednju klasu.
Interesantno je da je ulica jedno vreme bila poznata kao mesto na kome cveta prostitucija. Ženska populacija Katovica izbegavala je da prolazi ovom ulicom, jer je postojala velika verovatnoća da se kraj dame koja šeta sama zaustavi automobil i da se kroz otvoren prozor čuje rečenica: „Koliko naplaćuješ?“. Gradske vlasti su odlučile da svemu tome stanu u kraj, pa su problematični stanari postepeno iseljeni, a ulica je 2008. godine renovirana i pretvorena u pešačku zonu sa velikim brojem kafića, bistroa, klubova i restorana. Mariacka ulica postala je mesto na kome se periodično organizuju koncerti, razni događaji i zanimljive izložbe.
Dok sam išao prema Crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Device Marije zapade mi za oko jedan malo čudan detalj.
Radi se o krajnje neobičnoj skulpturi gitariste koji sedi na žici zategnutoj preko ulice. Inicijativu za postavljanje skulpture pokrenuo je poljski kompozitor i bluz gitarista Leszek Winder koji je bio član više bendova koji su doprineli razvoju bluza u Šleziji, i uopšte, u Poljskoj. Njegovu inicijativu podržala je katovička institucija kulture i obratila se vajaru Ježi Kedziori (polj. Jerzy Kędziora) poznatom po takozvanim balansirajućim skulpturama. Rezultat njegovog rada je „bluzmen“ koji svojim neobičnim izgledom mami poglede posetilaca Mariacke ulice.
Mariacka crkva i Crkva Vaskrsenja Gospodnjeg
Osim po velikom broju kafića i restorana Mariacka ulica poznata je i po Crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Device Marije ili Mariackoj crkvi (polj. Kościół Niepokalanego Poczęcia Najświętszej Marii Panny). Ideja o podizanju ove crkve nastala je XIX veku kada je zbog razvoja rudarstva i crne metalurgije broj stanovnika u gradu počeo da raste. Izgradnja je započeta 1861. godine po projektu nemačkog arhitekte Aleksisa Langera.
Najpre je zamišljena kao monumentalni projekat, odnosno kao trobrodna crkva, ali je zbog finansijskih problema došlo do određenih izmena. Odlučeno je da crkva ima jedan poprečni brod i oltar pored crkvene riznice. Ono čime se ova crkva razlikuje od ostalih crkava koje je Aleksis Langer do tada projektovao je materijal od koga je sagrađena. Dok je za ostale crkve bila karakteristična upotreba crvene cigle, Mariacka crkva je sazidana od kamena.
Na frontalnoj (zapadnoj) strani crkve nalazi se osmougaoni toranj visine 71m sa ukrasima u stilu neogotike. Ono što mi je posebno zapalo za oko bile su „nakaze“ koje su se nalazile kod ulaza u crkvu.
Zapravo, radi se o takozvanim „gargojlima“ koji su svojstveni gotskoj arhitekturi. Njihova funkcija je dvostruka. S jedne strane svojim strašnim, grotesknim izgledom treba da teraju od crkve sve nevernike, duhove i demone, dok im je druga funkcija krajnje praktična, odnosno, služe kao završetak oluka. Karakteristični su za sve evropske crkve sagrađene u gotskom stilu (Milanska katedrala, čuvena pariška katedrala Notr Dam itd.). Za gargojle na Mariackoj crkvi rekao bih da su čisto dekorativnog karaktera.
Iznad ulaznih vrata crkve, osim gargojla, stoji i statua Blažene Device Marije.
Kraj ulaza se nalazi krst sa skulpturom razapetog Isusa Hrista.
Na krstu se nalazi skraćenica INRI koja označava latinsku rečenicu „Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum“ – Isus iz Nazareta, kralj Jevreja. Prema Jevanđelju po Ivanu, Pontije Pilat je naredio da se na krst iznad raspetog Hrista ova rečenica napiše na tri jezika: hebrejskom, latinskom i grčkom kao razlog zašto je Isus razapet.
Od Mariacke crkve nastavih šetnju Varšavskom ulicom prema Rynek Katowicki. Silom prilika na raspolaganju sam imao ceo dan, pa nikuda nisam žurio. S obzirom da je grad nastao praktično tek u XIX veku, u njemu se očuvalo dosta zgrada iz tog perioda koje svojom bogatom dekoracijom skreću pažnju. Iznad ulaza u jednu od njih mogla se pročitati godina izgradnje – 1894.
Šetajući Varšavskom ulicom prođoh pored Crkve Vaskrsenja Gospodnjeg (polj. Kościół Zmartwychstania Pańskiego).
Radi se o evangelističkoj crkvi čija zajednica u Gornjoj Šleziji zbog kontrareformacije nije bila tako brojna. Njen rast počinje nakon ulaska Šlezije u sastav Pruske 1742. godine i prati industrijski razvoj grada, pošto su većina pridošlica bili evangelisti.
Izgradnja crkve započeta je 1856., a završena 1858. godine. Prva je crkva u Katovicama koja je sagrađena od kamena.
Zgrada Grand hotela i Spomenik šleskim izviđačima
Za par minuta stigoh do Šleskog pozorišta, odakle skrenuh u „aleja Wojciecha Korfantego“. Na početku aleje, na broju 3, nalazi se zgrada Grand hotela u kojoj je od 1984. do 2015. bio smešten Šleski muzej. Muzej je 2015. premešten na novu lokaciju, odnosno mesto na kome se nekada nalazio rudnik (ul. T. Dobrowolskiego 1). U staroj zgradi se sada mogu videti samo privremene izložbe.
Hotel je podignut 1899. god. novcem nemačkog preduzetnika Maksa Vinera i nekada je bio najreprezentativniji hotel u Katovicama. Tome je sigurno doprinosio i njegov izgled u kome dominiraju elementi neorenesanse. Po čijem je projektu sagrađen i dalje se ne može tačno reći. Jedni izvori pominju arhitektu Ignaca Grinfelda, a drugi Gerda Cimermana. Zgrada je vremenom menjala vlasnike, a od januara 1945. u njoj je jedno vreme bila smeštena i komanda Crvene armije.
Prekoputa zgrade muzeja nalazi se Spomenik šleskim izviđačima (polj. Pomnik Harcerzy Września) koji su branili grad u prvim danima Drugog svetskog rata. Prodor nemačkih snaga u Šleziju bio je iz pravca Nemačke i Moravske, pa je komanda poljske vojske donela odluku o povlačenju iz grada u pravcu istoka. Odbrana grada prepuštena je mladim izviđačima koji su zajedno sa pripadnicima teritorijalne odbrane, sastavljene uglavnom od nekadašnjih šleskih ustanika, zaposeli odbrambene tačke u gradu. Uspeli su da odbiju nekoliko napada, ali je njihov otpor slomljen nakon dva dana, pa 4. septembra 1939. Nemci ulaze u Katovice.
Spomenik je podignut 1983. godine. Sastoji se od bronzane skulpture dimenzija 4.5h4.1m koja prikazuje četiri izviđača koji izranjaju iz pozadine. U gornjem levom uglu spomenika stoje stihovi izviđačke himne: „Sve što je naše daćemo Poljskoj“ (polj. Wszystko co nasze Polsce oddamy“). Kraj spomenika se nalazi ploča, posvećena izviđačima i šleskim ustanicima koje su Nemci nedaleko od tog mesta pogubili nakon ulaska u grad.
Hrabrim izviđačima i šleskim ustanicima braniocima grada ubijenim na ovom mestu 4. septembra 1939. od strane hitlerovaca.
Park šleskih ustanika
Krenuh dalje alejom „Wojciecha Korfantego“ i nakon par minuta stigoh do „Parka šleskih ustanika“.
U parku se nalazi istoimeni spomenik za koji se slobodno može reći da je jedan od simbola grada.
Podignut je 1967. godine u znak sećanja na tri Šleska ustanka koje je u periodu od 1919. do 1921. godine protiv nemačke vlasti podiglo poljsko i šlesko stanovništvo u cilju pripajanje Šleske novoj poljskoj državi. Autori projekta su arhitekta Vojceh Zablocki i vajar Gustav Zemla. Spomenik predstavlja tri orlovska krila koja simbolizuju tri Šleska ustanka. Visina najvišeg krila iznosi 14 metara. Sastoji se od 350 delova koji ukupne teže 61 tonu što ga čini jednim od najtežih spomenika u Poljskoj. Njegovu izgradnju finansirala je Varšava i on zapravo predstavlja njen poklon narodu Gornje Šlezije.
U centru spomenika je prostor koji je predviđen za večnu vatru koje iz meni nepoznatog razloga nije bilo.
Osim Spomenika šleskim ustanicima u parku se nalazi i spomenik Ježiju Zenteku (polj. Jerzy Ziętek, 1901-1985.), poljskom političaru i brigadnom generalu Poljske narodne vojske. Po izgledu skulpture nikada ne bih pretpostavio da se radi o generalu, pre bih rekao da je u pitanju neki pisac ili pesnik.
Ježi Zentek bio je učesnik Trećeg šleskog ustanka, kao i jedan od organizatora plebiscita na osnovu koga je Liga naroda odlučila da veći deo Šlezije pripoji Poljskoj. Nakon kapitulacije Poljske u Dugom svetskom ratu odlazi u SSSR gde tokom 1943. stupa u poljsku armiju, organizovanu na teritoriji SSSR-a. Posle Drugog svetskog rata svojim političkim radom daje veliki doprinos posleratnom razvoju Šlezije.
U blizini parka nalazi se još nekoliko za grad značajnih objekata. Jedan od njih je i nova zgrada Poljskog radijskog simfonijskog orkestra.
Zgrada ima dve koncertne hale: veliku, koja može da primi 1800 posetilaca, i manju sa 300 mesta. Otvorena je 2014. godine tokom koje je koncertima koji su u njoj održani prisustvovalo preko 150 000 ljudi.
Nedaleko od nje je zgrada Međunarodnog kongresnog centra za koju sam siguran da svojim neobičnim izgledom ne može nikoga da ostavi ravnodušnim.
Građena je od 2011. do 2015., a njena izgradnja koštala je 378 miliona zlota (oko 90 miliona evra). Deo novca u iznosu od 182 miliona zlota dala je Evropska Unija.
Sagrađen je u delu grada koji je nekada bio industrijska zona, odnosno na mestu na kome se nalazio rudnik, pa je osmišljen tako da njegov izgled asocira na rudarsku tradiciju. Uopšte. deo grada u kome se nalazi kongresni centar proglašen je za zonu kulture i u njoj se osim kongresnog centra nalazi i Šleski muzej. Zbog svog neobičnog dizajna Međunarodni kongresni centar u Katovicama dobitnik je nekoliko nagrada.
Iako se sa kongresnog centra verovatno pruža lep pogled na grad broj stepenika koji je do vrha trebalo savladati me je pokolebao, pa sam odustao od „uživanja u pogledu“.
Pored Međunarodnog kongresnog centra nalazi se čuveni Spodek koji je domaćin mnogih kulturnih događaja po kojima su Katovice tako poznate.
Pošto sam za šetnju po gradu na raspolaganju imao ceo dan, odlučio sam da se vratim do železničke stanice, malo se okrepim i prikupim snagu za nastavak šetnje po gradu.
Trg „Rynek“
Nakon kraćeg predaha na železničkoj stanici uputih se prema centralnom gradskom trgu „Rynek“ čiji naziv nisam siguran kako bi mogao da se prevede na srpski jezik. Možda kao tržnica ili nešto slično. Krenuh ulicom 3. maja koja zbog kaldrme i ploča umnogome podseća na pešačku zonu, ali izgled vara, pa treba biti oprezan, jer u suprotnom može doći do „bliskog susreta“ sa tramvajem.
Ulica 3. maja jedna je od najvažnijih i najreprezentativnijih ulica u Katovicama. O tome da se ne radi o običnoj ulici govore i podaci međunarodne agencije za nekretnine „Cushman & Wakefield“ prema kojima ova ulica zauzima peto mesto po ceni nekretnina u Poljskoj. U ulici se nalazi i veliki šoping centar „Galeria Katowicka“.
Sagrađen je tokom renoviranja železničke stanice i sa njom čini jednu celinu. Površine je preko 50 hiljada kvadratnih metara i u njemu je smešteno nešto više od 250 radnji, kao i bioskop multipleks.
Ubrzo stigoh do Trga „Rynek“ na kome se održavao Festival vina i sira, pa su se na njemu nalazile brojne kućice za prodaju robe koje su potpunosti opravdavale njegov naziv „tržnica“.
Uprkos ovoj manifestaciji na trgu nije bilo previše ljudi. Loše vreme je očigledno učinilo svoje.
Muvajući se između kućica zapade mi za oko reklama za alkoholno piće, odnosno naziv pića.
Osmeh na lice mi je izmamila i rečenica napisana pored flaše koja u prevodu znači: „Jesi li probao staru kurvicu?“ Naziv pića je zapravo „Stara Kurnwica“, ali je etiketa dizajnirana tako da se slovo „n“ praktično ne vidi.
„Rynek“ zapravo čine tri manja trga: Cvetni, Pozorišni i Branilaca Katovica.
Okružen je zgradama koje su uglavnom sagrađene sredinom XIX veka. U godinama postojanja Narodne Republike Poljske deo stambenih zgrada je srušen radi izgradnje novih uslužnih objekata. Jedna od najlepših zgrada u Katovicama nalazi se upravo tu, na uglu ulice Pocztowa i Młyńska.
Podignuta je početkom HH veka u stilu neobaroka i praktično nije menjala svoj prvobitni izgled. Najpre je imala funkciju stambene zgrade, da bi kasnije, u međuratnom periodu, u njoj bila smeštena banka.
Do 2016. godine „Rynek“ nije bio ništa drugo do jedna velika raskrsnica kojom je prolazio ogroman broj automobila. Nakon kompletne rekonstrukcije oslobođen je prostor za pešake, a saobraćaj je sveden na minimum. Danas njime prolaze uglavnom tramvaji.
Šetnju sam nastavio dalje kroz ulicu „Pocztowa“. Svojim izgledom pažnju mi privuče zgrada od crvene cigle na broju 7 u kojoj su smeštene finansije skupštine grada.
Zgrada je sagrađena u drugoj polovini XIX veka u stilu neobaroka i u njoj je najpre bila smeštena Rajhsbanka.
Iz „Pocztowe“ skrenuh u ulicu „Dworcowa“ u kojoj naiđoh na jedan lep detalj.
Ulica se nalazi u blizini železničke stanice, pa otuda i njen naziv „Dworcowa“, što bi u nekom slobodnom prevodu značilo „Stanična“. U njoj se nalazi stara železnička stanica sagrađena sredinom XIX veka koja je funkcionisala do početka sedamdesetih godina HH veka, odnosno do izgradnje nove stanice. Zbog rekonstrukcije zgrade fasada je bila prekrivena zaštitnom mrežom, pa nije imalo smisla bilo šta slikati.
Usput svratih ponovo do Mariacke ulice da proverim da li se stanje u njoj „popravilo“. U odnosu na jutro bilo je za nijansu više ljudi, ali za jedno subotnje popodne i dalje veoma malo.
Želeo sam da kupim suvenire, pa sam pogledom tražio neku suvenirnicu, ali bez uspeha. Uličnih prodavaca suvenira takođe nije bilo.
Katedrala Hrista Kralja i Crkva Svetog Petra i Pavla
Vratih se nazad u ulicu „Dworcowa“ i kod „cvetne lokomotive“ skrenuh prema podvožnjaku. Umor me je savlađivao, ali sam ipak odlučio da posetim još par mesta koja sam imao u planu. Jedno od njih je bilo i Katedrala Hrista Kralja do koje sam stigao nakon petnaestak minuta laganog hoda.
Izgradnja katedrale zvanično je započeta 1927. na mestu na kome se nekada nalazila ciglana. Do 1939. sagrađeni su prezbiterij, zidovi visine nekoliko metara i stepenice, ali nemačke okupacione vlasti ne dozvoljavaju nastavak radova. Izgradnja je nastavljena 1947. godine uz zahtev da se visina katedrale umanji za 40 m kako ne bi dominirala gradom. Radovi na izgradnji završeni su 1955. godine. Iako nije sagrađena prema prvobitnom planu Katedrala Hrista Kralja najveća je katedrala u Poljskoj. 20. juna 1983. katedralu je posetio papa Jovan Pavle II.
Pored katedrale nalazi se takozvani papski hrast.
Drvo je posađeno povodom obeležavanja tridesetogodišnjice od prvog hodočašća pape Jovana Pavla II u Poljsku i njegovog susreta sa vernicima Gornje Šlezije na Jasnoj Gori 06.juna 1979.
Papski hrast je 27. maja 2009. na trgu Svetog Petra u Rimu osveštao papa Benedikt XVI.
Iza katedrale nalazi se nekadašnja rezidencija katovičkih biskupa, a danas Muzej biskupije u kome se čuvaju predmeti vezani za istoriju katoličke crkve u Gornjoj Šleziji.
Od Katedrale Hrista Kralja ulicom „Jordana” krenuh prema Crkvi Svetog Petra i Pavla. Usput prođoh pored spomenika prvom katovičkom biskupu Augustu Hlondu.
U ulici „Jordana” nalazi se i zgrada Teološkog fakulteta koja svojim malo neobičnim izgledom ne može da ne skrene pažnju prolaznika.
Nastavih dalje ulicom „Jordana” i za desetak minuta stigoh do Crkve Svetog Petra i Pavla. Zahvaljujući razvoju industrije u drugoj polovini XIX veka broj stanovnika u Katovicama je vrlo brzo rastao, pa Mariacka crkva nije mogla da zadovolji potrebe meštana. Odlučeno je da se napravi nova crkva u južnom delu grada. Izgradnja je započeta 1898., a završena 1902. godine. Dva od pet zvona Nemci su tokom Drugog svetskog rata pretopili u oružje.
Promuvao sam se oko crkve da je malo bolje osmotrim. Dimenzije i crvena cigla od koje je sagrađena čine je dosta upečatljivom.
Iako je kao i Mariacka crka sagrađena u neogotskom stilu, na Crkvi Svetog Petra i Pavla nisam primetio „nakaze“, odnosno gargojle.
Kraj crkve se nalazi neizbežno raspeće.
U dvorištu crkve ima nekoliko zanimljivih detalja. Jedan od njih je skulptura iz 1913. godine koja prikazuje Devicu Mariju sa mrtvim Hristom.
Za drugi detalj nisam siguran šta predstavlja. Možda ima veze sa Hristovim rođenjem, odnosno predstavlja pećinu u kojoj je Hrist rođen.
Od Crkve Svetog Petra i Pavla krenuh ulicom Mikołowska prema železničkoj stanici koja mi je toga dana predstavljala neku vrstu baze, odnosno mesto sa koga sam polazio u šetnju i na koje sam se nakon nje vraćao. Razgledajući zgrade u ulici kroz koju sam prolazio, pogled mi zastade na zgradi koja svojim izgledom nije mnogo odudarala od ostalih, ali je bila okružena visokim zidom na kome se nalazila bodljikava žica.
Radi se o nekadašnjem zatvorskom kompleksu koji se sastojao iz dva dela. Prvi deo sagrađen je 1889., a drugi 1913. godine. Tokom Drugog svetskog rata u zatvoru su vršena pogubljenja osuđenika, ali ne uobičajnim metodama, poput streljanja ili vešanja, već je korišćena giljotina. Na ovakav način nacisti su od oktobra 1941. do januara 1945. pogubili više od 500 osuđenih na smrt zatvorenika. Njihova tela odvožena su u Aušvic i tamo spaljivana u krematorijumima. Pogubljenja su obavljana čak i par dana pre ulaska Crvene armije u grad. Neposredno pre povlačenja, nacisti uništavaju svu zatvorsku dokumentaciju, a giljotinu, koja je u međuvremenu dobila naziv Crvena udovica, zakopavaju na jednom od katovičkih grobalja. Međutim, stanovnici su giljotinu iskopvaju, pa se Crvena udovica koristi kao dokaz počinjenih zločina. Jedno vreme se nalazila na tavanu štaba narodne milicije u Katovicama, da bi kasnije bila poslata u Aušvic u kome se čuva u jednom od skladišta.
Do polaska autobusa za Gdanjska bilo je prilično vremena, pa sam na železničkoj stanici malo predahnuo, a zatim odlučio da se promuvam po tržnom centru „Galeria Katowicka” i potražim neku prodavnicu suvenira. Nažalost, uprkos tome što je tržni centar zaista ogroman i ima više od 200 radnji, prodavnicu suvenira nisam uspeo da pronađem. Već sam pomislio da ću Katovice napustiti bez suvenira, kada na železničkoj stanici ugledah dugo traženu suvenirnicu. Sve vreme je bila tu, praktično „pod nosom“, ali je ja iz nekog čudnog razloga nisam registrovao. Kupovinom „magneta“ moja poseta Katovicama je bila praktično „zaokružena“.
Što se tiče utisaka o gradu, oni su, svakako, pozitivni. Grad je čist, uređen i u centralnom delu ima dosta lepih starih zgrada sagrađenih u drugoj polovini XIX i početkom HH veka. Međutim, za Katovice ne mogu reći da je mesto u kome „sve vrvi od turista“, jer ih tokom šetnje po gradu nisam video. Najčudnije mi je bilo to što je Mariacka ulica, koja predstavlja jednu od glavnih pešačkih zona, praktično tokom celog dana bila prazna, uprkos tome što je bila subota. Pretpostavljam da je mali broj ljudi bio posledica hladnog i kišovitog vremena. Na broj turista verovatno utiče i blizina Krakova koji za razliku od Katovica ima staro gradsko jezgro koje je u svako doba godine pravi „magnet“ za turiste. To je shvatila i katovička gradska vlast, pa organizacijom festivala i drugih kulturnih događaja tokom cele godine pokušava da kompenzuje taj nedostatak i privuče što veći broj turista.
U razmišljanjima o proteklom danu došlo je vreme da napustim „bazu“, odnosno katovičku železničku stanicu. Pre toga sam morao da uradim nešto veoma bitno. Karte za putovanje sam do tada uvek kupovao unapred i sa sobom sam nosio njihovu štampanu varijantu. Međutim, autobusku kartu za Gdanjsk nisam mogao da otštampam, pa sam umesto toga u prazan word dokument u telefonu iskopirao samo broj rezervacije iz pristigle elektronske poruke nadajući se da je to dovoljno.
Pokupih stvari iz garderobe i uputih se prema autobuskoj stanici. Katovice su me ispraćale na isti način kao što su me i i dočekale – uz kišu.
Za razliku od železničke stanice koju krasi moderan dizajn, katovička autobuska stanica više liči na običan parking, nego na mesto sa koga polaze autobusi. Natkriveni prostor ne postoji, pa su putnici prinuđeni da stoje na otvorenom bez obzira na vremenske prilike. Delimičnu zaštitu od kiše našao sam ispod nadstrešnice kioska.
Autobus za Gdanjsk je stigao na vreme i u njega sam se ukrcao bez problema. Imao je dva sprata i bio je skoro pun. U vazduhu se osećala vlaga, a sa unutrašnje strane prozora curila je kondenzacija. Bilo je prilično zagušljivo. S obzirom da je to bila druga noć koju provodim u putu, želeo sam što pre da „napipam“ neki položaj za spavanje i pokušam koliko-toliko da se naspavam. Međutim, to mi nikako nije polazilo za rukom zbog izuzetno neudobnih sedišta, ali i zbog silnog truckanja. Izgledalo je kao da autobus non-stop prelazi preko zakrpljenih rupa. Truckanje je prestalo negde oko Lođa, ali zbog neudobnosti autobuskih sedišta san mi nikako nije dolazio na oči.