17.09.2017.
Na autobusku stanicu u Gdanjsku autobus iz Katovica je stigao nakon osmočasovne vožnje, odnosno oko šest sati ujutru. Napolju je još uvek bilo prilično mračno.
Kao i obično, želeo sam što pre da se oslobodim ranca koji je predstavljao popriličan balast, pa krenuh kroz prolaz i vrlo brzo se nađoh na železničkoj stanici.
Ormariće za garderobu sam našao bez problema, pošto se nalaze desno od glavnog ulaza. Za razliku od železničke stanice u Katovicama njihova upotreba se ne može platiti karticom. Centralni deo stanične zgrade je lepo uređen i u njemu se osim šaltera za karte i klupa nalazi i nekoliko prodavnica koje zbog ranih jutarnjih sati još nisu radile.
Neobičan detalj koji mi je zapao za oko bio je ormarić sa defibrilatorom. Tako nešto do tada nisam video ni na jednoj železničkoj stanici.
Za rad sa defibrilatorom obučeni su pripadnici staničnog obezbeđenja. Osim na većim železničkim stanicama, defibrilatori se nalaze i u pojedinim vozovima. Tokom 2017. godine zahvaljujući ovim spravama i odgovarajućoj reakciji staničnog obezbeđenja spaseno je nekoliko života.
Bio sam neispavan i prilično umoran, pa sam razmišljao da odem u neki hostel i tamo se „zakucam“ u krevet sve do polaska autobusa za Kalinjingrad. Ipak, zraci izlazećeg sunca koji su se stidljivo probijali kroz oblake ulili su mi dodatnu dozu adrenalina koja me je naterala da zaboravim na umor i san koji mi je bio toliko potreban. Vožnja autobusom od Katovica do Gdanjska, osim što je bila naporna, imala je dve pozitivne stvari. Prvo, autobuska karta je bila jeftinija od karte za voz, a drugo – autobus je u Gdanjsk stigao pre voza, što mi je išlo na ruku, jer sam mogao ranije da krenem autobusom 106 za Vesterplate koje sam prvo želeo da posetim. S obzirom da je do polaska gradskog autobusa bilo još vremena, odlučih da se promuvam oko železničke stanice.
Prva železnička linija u Gdanjsku otvorena je 1852. godine. Oko 1867., u blizini današnje, sagrađena je mala putnička stanica kojoj se moglo prići samo sa zapadne strane, sa takozvane „Promenade“ (Ulica 3. maja), jer su se na istočnoj strani nalazili rov ispunjen vodom i bedemi. Odluka o proširenju stanice doneta je 1894. godine, pa se rov zatrpava, a bedemi uklanjaju. Stanica je svečano otvorena šest godina kasnije, odnosno 30. oktobra 1900. U pogledu arhitekture stanična zgrada predstavlja kombinaciju eklektičnih renesansnih i baroknih oblika. Izgrađena je od crvenih cigala i bogato dekorisana peščarom.
Toranj sa satom sagrađen je u periodu između 1900. i 1903. god. Visine je 50 metara i imao je funkciju vodenog tornja. Prečnik brojčanika sata iznosi 3.5 metara.
Glavni ulaz krase poljski i gdanjski heraldički simboli, dok je vrh zgrade ukrašen „krilatim točkom“ koji simbolizuje brzinu vozova.
Zgrada je krajem marta 1945. zapaljena od strane nemačke vojska koja se povlačila pred naletom Crvene armije. Rekonstruisana je nakon Drugog svetsko rata. Zanimljivo je da stanična zgrada ima svoju „sestru bliznakinju“ u francuskom gradu Kolmaru.
Ispred železničke stanice nalazi se jedan malo neobičan spomenik. Reč je o takozvanom „Spomeniku kindertransportu“, odnosno „Operaciji Kindertransport“ tokom koje je 9 meseci pre početka Drugog svetskog rata iz Nemačke i ostalih krajeva koji su bili pod njenom kontrolom u Veliku Britaniju prebačeno skoro 10000 uglavnom jevrejske dece od kojih je 100 bilo iz Gdanjska.
Spomenik prikazuje petoro dece sa koferčićima koji stoje u tuđem gradu, u zemlji čiji jezik ne znaju, daleko od roditelja koji će uskoro postati žrtve Holokausta.
Spomenici iste tematike nalaze se u još nekoliko gradova. Prvi od njih podignut je 2006. godine u Londonu na stanici „Liverpool Street Station“ koja je bila odredište Kindertransporta. Drugi je 2008. podignut u Berlinu kod železničke stanice „Fridrihštrase“. Spomenik u Gdanjsku postavljen je 2009. godine i sličan je spomeniku na stanici „Liverpool Street Station“.
Autor spomenika je Frenk Majsler, izraelski arhitekta i vajar koji je rođen u jevrejskoj porodici u Gdanjsku. U avgustu 1939. sa još 14 jevrejske dece i sam je bio deo kindertransporta koji je stigao na „Liverpool Street Station“, dok je njegova cela porodica stradala u Aušvicu.
Ispred železničke stanice nalazi se autobusko i tramvajsko stajalište sa koga polazi veliki broj autobusa i nekoliko tramvaja. Na stajalištu postoje automati za kupovinu karata na kojima se plaćanje može obaviti karticom.
(za prikaz slike u punoj rezoluciji otvoriti je u novom prozoru)
Ono što me je malo iznenadilo bila je gomila đubreta pored klupe na stajalištu. Izgledalo je kao da je neko uzeo kantu za otpatke i namerno je tu prosuo. Videvši da gledam u gomilu đubreta prišao mi je stariji brkati gospodin, prstom pokazao na gomilu smeća i rekao nešto u smislu: „Vikendom iz rezervata puštaju životinje“. Verovatno je mislio na psihičke bolesnike koji dobijaju dozvolu za izlazak vikendom, jer tako nešto može da uradi samo bolestan čovek. Ništa mu nisam odgovorio, samo sam potvrdno klimnuo glavom. Da li je provalio da sam stranac, pa je pomislio da ću steći neku pogrešnu sliku o gradu ili je jednostavno bio ozlojeđen, pa je to nezadovoljstvo morao sa nekim da podeli – ne znam.