18.09.2017.
Prvo jutro u ruskoj prestonici ćilibara osvanulo je kišovito. Da stvar bude još gora, duvao je jak vetar. Bio je to jedan od onih dana kada bez preke potrebe ne treba izlaziti iz kuće. Ipak, ogrnuh pončo i izađoh iz hotela. Razgledanje grada nije bilo izvodljivo, pa se prebacih na plan „B“, odnosno posetu muzejima koji Kalinjingradu, naravno, ne nedostaju. Prvi od njih bio je muzej posvećen velikom nemačkom filozofu i utemeljivaču klasične filozofije – Imanuelu Kantu.
Pre odlaska u muzej u potrazi za bankomatom svratih u obližnji TC „Siti“. Za razliku od onog u hotelu „KenigAvto“ bankomat je, naravno, izbacio rublje, a ne evre. Pošto nisam želeo da ponovim sinoćnu šetnju od centra grada do hotela, sakrih se ispod natkrivenog stajališta da sačekam trolejbus.
Inače, u Kalinjingradu od gradskog prevoza saobraćaju autobusi, tramvaji, trolejbusi i linijski taksiji (maršrutke). Karte se kupuju u vozilima, kod konduktera, i njihova cena iznosi 20 rubalja, odnosno 22 rublje za linijski taksi (2017. god.).
Muzej Kanta nalazi se u nekadašnjoj Kenigsberškoj katedrali na ostrvu u istoriji poznatom pod nazivom Knajphof, koje danas, kao i muzej, nosi naziv po ovom velikom nemačkom filozofu. Ostrvo zapljuskuje reka Pregel, najduža reka Kalinjingradske oblasti.
Želeći da se što pre sklonim sa kiše koja mi je u kombinaciji sa vetrom zadavala prilično problema, spustih se stepenicama sa mosta i pohitah prema katedrali. Pre ulaska u muzej zastadoh kratko da ovekovečim vremenske (ne)prilike koje su u Kalinjingradu vladale.
* * *
Pošto sam se u muzeju Kanta zadržao duže od dva sata ponadah se da je kiša u međuvremenu prestala. Ipak, moja nadanja behu uzaludna. Nebom iznad Kalinjingrada i dalje su gospodarili gusti sivi oblaci iz kojih je neumorno lila kiša.
Od Kantovog ostrva krenuh prema Muzeju Bunkeru, nekadašnjem komandnom mestu generala Ota fon Laša, komandanta grada i tvrđave Kenigsberg. Nakratko zastadoh, jer mi pažnju privuče zgrada koja svojim izgledom odudara od svih okolnih, pošto pomalo liči na glavu nekog robota.
U pitanju je Dom sovjeta, čija je izgradnja započeta davne 1970. godine i zbog finansijskih problema koji su je pratili nikada nije okončana. Krajem 80-ih godina 95% zgrade je bilo završeno. Međutim, ubrzo je došla 1991. i raspad SSSR-a koji je stavio tačku na dalje radove. Tako je nastao ovaj „mrtvorođeni“ simbol Kalinjingrada kako ga neki stanovnici grada zovu. Govorilo se i o njenom rušenju, ali sve se završilo samo na pričama, jer zgrada ipak predstavlja najupečatljiviji objekat sovjetske arhitekture i kao takva ima istorijsku vrednost. Postoji predlog da se iskoristi za socijalne stanove.
U neposrednoj blizini Doma sovjeta nalaze se ostaci Kraljevskog zamka koji je bio jedan od razloga da se zgrada podigne upravo na tom mestu, odnosno njena izgradnja trebala je da predstavlja konačnu pobedu sovjetske vlasti nad pruskim militarizmom.
Mesto na kome se nalazio zamak bilo je ograđeno visokom ogradom iza koje su virile građevinske mašine, što je značilo da se na lokaciji zamka i dalje obavljaju neki radovi. Osim mašina mogla se videti i gomila šuta, kao da je zamak srušen nedavno, a ne pre skoro pedeset godina.
Uz Kenigsberšku katedralu zamak je predstavljao najstariju i najvažniju gradsku znamenitost. Na mestu budućeg zamka 1255. godine podignuto je najpre drveno utvrđenje. Sredstva za njegovu izgradnju dao je češki kralja Otakar II Pšemisl koji je sa Tevtonskim vitezovima učestvovao u pohodu na pagansku Prusku. Utvrđenje je imalo funkciju uporišta za dalja osvajanja pruske zemlje. Sagrađeno je u neposrednoj blizini pruskog gradića Tuvangste, uništenog tokom drugog krstaškog pohoda na Sambiju. Mesto na kome je podignuto izdiže se 20 metara iznad nivoa reke Pregel, pa je u čast češkog kralja dobilo naziv Kenigsberg, što bi u prevodu trebalo da znači Kraljeva gora. Dve godine kasnije otpočinje izgradnja zamka od cigala.
Kako je vreme prolazilo Kenigsberški zamak postajao je veći, lepši i jači. Početkom XV veka predstavljao je nepristupačnu i snažnu tvrđavu. Ubrzo njene zidine nisu služile samo sa zaštitu od topova, već su postale kulturni centar pruske zemlje u kome su se nalazile vredne knjige i različita umetnička dela. Zamak je bio rezidencija maršala, a od 1457. do 1525. i velikog majstora Tevtonskog reda.
Od 1525. godine nakon što veliki majstor Tevtonskog reda Albert Brandenburški prihvata luteranstvo i proglašava svetovnim sve tevtonske teritorije u Prusiji, zamak postaje vlasništvo pruskog vojvode.
U crkvi zamka 1701. godine krunisan je prvi pruski kralj Fridrih I. Iako prestonica Pruskog kraljevstva postaje Berlin, Kenigsberg je tokom prve polovine XIX veka još uvek imao važnu ulogu. U pomenutoj crkvi 1861. obavljeno je krunisanje pruskog kralja Vilhelma I, koji kasnije postaje prvi nemački car.
Zamak je pred kraj Drugog svetskog rata pretrpeo velika razaranja, najpre od strane američke i britanske avijacije, a zatim sovjetske artiljerije tokom zauzimanja grada.
Nakon rata ruševine zamka nisu bile ni pod kakvom zaštitom, pa su postale mesto na koje je i staro i mlado dolazilo da kopa u nadi da će pronaći nemačko blago. Potragu za blagom naročito je podgrevala činjenica da je Kenigsberški zamak, odnosno njegov muzej, bio poslednje mesto na kome se mogla videti Ćilibarska soba. Konačna odluka o rušenju zamka doneta je 1967., a sprovedena u delo godinu dana kasnije.
Od 1993. do 2007., uz prekide, na mestu gde se zamak nalazio obavljani su arheološki radovi koje je finansirao nemački nedeljnik „Špigl“. Tom prilikom otkopani su temelji južnog krila zamka, a pronađeno je i dosta vrednih predmeta. U današnje vreme vode se diskusije o obnovi zamka. Šta će od svega toga biti, pokazaće vreme.
Želeći što pre da se sklonim sa kiše krenuh prema Muzeju „Bunker“.
* * *
Po izlasku iz muzeja prijatno me iznenadiše vremenske prilike. Kiša je konačno prestala da pada. Ipak, za neku šetnju po gradu bilo je suviše kasno. Pored toga, nebo je i dalje bilo prekriveno sivim oblacima iz kojih je svakog trenutka mogla ponovo da počne kiša. Stoga odlučih da se vratim u hotel. Naravno, ne propustih da slikam spomenik Imanuelu Kantu koji se nalazi nedaleko od bunkera, na nekadašnjem Paradeplacu, tj. današnjem skveru ispred Baltičkog federalnog univerziteta (nekada Kenigsberškog univerziteta).
Zapravo radi se o kopiji spomenika iz 1857. godine, jer je originalna Kantova skulptura tokom Drugom svetskog rata nestala bez traga. Sačuvan je samo postament na kome se nakon rata nalazila bista lidera nemačkih komunista i velikog Hitlerovog oponenta Ernsta Telmana. Novi spomenik otkriven je 1992. godine na mestu ispred zdanja univerziteta na kome je od 1884. stajao original.
Do hotela sam planirao da se vratim na isti način kako sam i došao do centra grada – trolejbusom. Idući prema trolejbuskom stajalištu na Moskovskom prospektu zastadoh kraj Donjeg jezera (rus. Nižniй prud).
U pitanju je veštačko jezero stvoreno davne 1256. tako što su vitezovi Tevtonskog reda zemljanom branom pregradili pritoku reke Pregel. Voda jezera koristila se za punjenje vodenog rova oko Kenigsberškog zamka.
Ubrzo dođoh do Moskovskog prospekta na kome uhvatih trolejbus br. 2 kojim stigoh do hotela.
Uprkos kiši zbog koje sam morao da promenim plan i da šetnju po gradu zamenim posetom muzejima, dan mi je bio zanimljiv. Obilazak muzeja obogatio me je novim znanjem o životu velikog nemačkog filozofa Imanuela Kanta, ali i o gradu čiju je istoriju i izgled zauvek promenio Drugi svetski rat.
Nastaviće se