03.10.2023.
Od prelaska granice usledila je prilično lagana vožnja do moldavske prestonice u koju stigoh oko pola devet. Dočekala me je izuzetno sređena, ali prilično prazna železnička stanica. To me je malo iznenadilo, jer nisam očekivao da na stanici grada sa skoro sedam stotina hiljada stanovnika vlada takvo mrtvilo, tim pre što u državama bivšeg SSSR-a stanovništvo rado putuje vozom.
Železnička stanica u Kišinjevu
Početak železničkog saobraćaja na teritoriji današnje Moldavije, nekada Besarabije, vezuje se za Rusku Imperiju u čiji sastav Kišinjev ulazi 1812. po završetku rusko-turskog rata. Malo kasnije, 1818. godine, dobija status grada i postaje centar Besarabijske oblasti. Tada počinje i njegova planska izgradnja. Prva zgrada železničke stanice u Kišinjevu sagrađena je 1870. godine i bila je od drveta. Krajem sedamdesetih godina XIX veka podignuto je drugo zdanje koje je tokom Drugog svetskog rata više puta rušeno. Najpre 1941. godine tokom povlačenja Crvene armije, a zatim 1944. godine pri oslobađanju grada.
BINE ATI VENIT! DOBRODOŠLI!
Nakon rata, stara zgrada nije obnovljena, već je 1948. godine sagrađena nova. U njenoj izgradnji učestvovali su i nemački ratni zarobljenici. Od tada je stanica više puta modernizovana, poslednji put 2003. godine kada su koloseci natkriveni.
U blizini vrata koja vode u čekaonicu može se videti reljef postavljen u čast ruskih jedinica i bugarskih dobrovoljaca koji su 24. aprila 1877. godine sa kišinjevske železničke stanice krenuli u oslobađanje balkanskih naroda od turskog ropstva.
Obeležje posvećeno dobrovoljcima oslobodilačkog rata 1877/78. godine
Unutrašnjost stanice je takođe čista i sređena.
Unutrašnjost kišinjevske železničke stanice
Ono što mi je posebno zapalo za oko bio je deo sa utičnicama. Osim mogućnosti da napune mobilni telefon putnicima je omogućeno i korišćenje besplatnog interneta.
Mesto sa utičnicama
Jedan detalj me je veoma iznenadio. U pitanju su akvarijumi kojih ima nekoliko u zgradi. Tako nešto do tada nisam video ni na jednoj železničkoj stanici.
Jedan od nekoliko akvarijuma
Osim akvarijuma, unutrašnjost stanice ukrašava lepa železnička maketa.
Železnička maketa
Tu je još jedan eksponat u vezi sa železnicom.
Kvačila za spajanje vagona
U Kišinjevu nisam planirao da se zadržavam predugo, pa na stanici nisam tražio garderobu u kojoj bih ostavio stvari. Razmišljao sam da što pre krenem za Tiraspolj, jer sam još bio pod utiskom prelaska granice, odnosno ulaska u Moldaviju i mučila me je misao da će ulazak u Pridnjestrovlje biti još komplikovaniji. U zgradi stanice postoji menjačnica, ali iz nekog razloga u njoj nije bilo nikoga, pa krenuh da potražim neku drugu van stanice.
Zgrada železničke stanice
Kraj ulaza u zgradu železničke stanice stoji ploča postavljena 28. avgusta 1971. godine povodom 100-godišnjice dolaska prvog voza na kišinjevsku stanicu.
1871. godine završena je izgradnja pruge Tiraspolj – Kišinjev.
Početak redovnog železničkog saobraćaja doprineo je uspostavljanju tesnijih veza Besarabije sa ostalim regionima Rusije i razvoju ekonomije i kulture kraja.
Ploča je postavljena je 28. avgusta 1971. godine
u čast stogodišnjice dolaska
prvog voza na stanicu Kišinjev
Bio je to voz iz Odese koji je tog dana iz nje krenuo u 10 sati pre podne, a u Kišinjev stigao u 5 sati popodne. Tako je centar Besarabijske oblasti, kasnije gubernije, železnicom preko Odese povezan sa ostatkom Ruske Imperije.
Na Staničnom trgu (rum. Piata Garii, rus. Privokzalьnaя ploщadь) 2013. godine postavljen je takozvani „Voz bola“ (rum. Trenul Durerii, rus. Poezd boli), spomenik posvećen žrtvama deportacije od strane komunističkog režima.
Spomenik „Voz bola“
Kompozicija spomenika predstavlja ljude, tesno zbijene u jednu kolonu koja podseća na železničku kompoziciju. Spomenik je visine 3, a dužine 12 metara. Izrađen je od bronze i teži 15 tona.
Sovjetska deportacija iz Moldavije i Severne Bukovine bila je deo takozvane Operacije „Jug“ koju je sprovelo Ministarstvo državne bezbednosti SSSR-a 6. jula 1949. godine kada je za samo jedan dan iseljeno skoro 13 hiljada porodica čiji su članovi sarađivali sa nemačkim okupatorom ili bili velikoposednici i imućni trgovci. Iseljeni su uglavnom u Kazahstan, Omsku i Novosibirsku oblast.
Nedaleko od spomenika videh tablu na kojoj piše da je uređenje prostora oko železničke stanice novčanim sredstvima pomogla Evropska unija. Ne bi me čudilo da su im u okviru te pomoći „tutnuli“ i taj spomenik. Moldavija od 2022. godine ima status kandidata za članstvo u EU i već niz godina od Evropske unije dobija novčana sredstva koja se koriste za jačanje ekonomije i obnovu infrastrukture, a indirektno da se zemlja što pre otrgne iz ruskog zagrljaja. Da to sve ne ide baš po planu govori činjenica da je broj građana koji su za i protiv evropskih integracija otprilike isti.
Menjačnicu pronađoh nedaleko od Staničnog trga u Bulevaru Jurija Gagarina. Kao i u Rumuniji, i u Moldaviji valuta nosi naziv lej. Kurs je bio oko 1:20, odnosno za jedan evro dobijalo se oko 20 moldavskih leja.
Bilo je oko 9 sati ujutru i oko Staničnog trga već je bilo ljudi koji su na pločnicima počeli da izlažu svoju robu. Nekako mi beše neprijatno da slikam te ljude koji na takav način prodaju stvari i pokušavaju da ostvare dodatni prihod.
Nastavih šetnju Bulevarom Jurija Gagarina i ubrzo stigoh do kružnog toka, odnosno trga nazvanog u čast rumunskog i moldavskog pisca Konstantina Negrucija (1808-1868).
Bulevar Jurija Gagarina, Trg Konstantina Negrucija i hotel Kosmos
Svoj književni rad Negruci je započeo prevodom dela Puškina i Viktora Igoa. Sa Puškinom se i nekoliko puta susretao tokom njegovog boravka u Kišinjevu.
Svojim malo neobičnim izgledom pogled mi privuče zgrada tržnog centra.
Tržni centar Atrium
Kraj kružnog toka, ispred hotela Kosmos, stoji spomenik ruskom revolucionaru, sovjetskom komandantu i političkom radniku, heroju građanskog rata, Grigoriju Kotovskom (1881-1925). Postavljen je 1954. godine i bio je jedan od prvih monumentalnih spomenika u posleratnoj Moldaviji.
Spomenik Grigoriju Ivanoviču Kotovskom
Na prvi pogled reklo bi se da se radi o jednom od mnogobrojnih sovjetskih revolucionara i komandira, ali biografija Kotovskog razlikuje se od biografije većine njih. Rano je ostao bez roditelja, pa je brigu o njegovom obrazovanju preuzeo kum Grigorij Ivanovič Mirzojan, niko drugi do unuk čuvenog Manuk-bega u čijem je konaku u Bukureštu potpisan Bukureški mir 1812. godine između Rusije i Osmanskog carstva. Kotovski je karijeru počeo kao kriminalac u Ruskoj Imperiji, da bi zatim dogurao do člana Saveznog, Ukrajinskog i Moldavskog Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a. Pošto je deo opljačkanog plena delio sa siromašnima zvali su ga i Robin Hud iz Besarabije. Zbog toga su ga seljaci skrivali, pružali pomoć, snabdevali hranom, odećom i oružjem. Više puta je hapšen, ali je uvek uspevao da pobegne iz zatvora. Jednom je poslat i u Sibir, ali je i odatle pobegao i vratio se u Besarabiju. Postoji mišljenje da je drugovao sa Miškom Japončikom, legendom odeskog podzemlja. Iz odeske tamnice 1917. godine dospeva u aktivnu vojsku. U avgustu iste godine šalju ga na Rumunski front. Tamo za ispoljenu hrabrost biva nagrađen georgijevskim krstom. U godinama građanskog rata brzo je napredovao, počevši od komandira brigade, preko komandira konjičke divizije, pa sve do komandira konjičkog korpusa. Ubijen je 1925. godine. U pitanju je najverovatnije bilo političko ubistvo. Ubica je osuđen na svega 10 godina zatvora, ali je već nakon tri godine pušten zbog „primernog vladanja“. Kasnije su ga likvidirala trojica veterana divizije Kotovskog.
Od spomenika krenuh dalje Bulevarom Konstantina Negrucija koji se preko Trga Ujedinjenih nacija nastavlja u Bulevardul Ștefan cel Mare și Sfînt, odnosno Bulevar Stefana Velikog i Svetog, glavnu ulicu u Kišinjevu. Na Trgu Ujedinjenih nacija, nekadašnjem Trgu oslobođenja, 1969. godine postavljen je spomenik u čast oslobođenja Moldavije u Drugom svetskom ratu.
„Spomenik je podignut u čast oslobođenja Moldavije od nemačkih nacističkih zavojevača“
Kompoziciju spomenika čine figura žene koja simbolizuje pobedu, figura sovjetskog vojnika sa spuštenim mačem i visoki stub od belog kamena.
Spomenik Oslobođenje
U vreme kada se sovjetski spomenici u nekim državama nekadašnjeg SSSR-a uklanjaju, prijatno me je iznenadilo da ovaj, kao i spomenik komandiru Grigoriju Kotovskom, još uvek stoje na svom mestu. Istina, postojala je inicijativa da se on ukloni, ali nije „prošla“.
U neposrednoj blizini spomenika je zgrada Akademije nauka Moldavije (rum. Academia de Științe a Moldovei, rus. Akademiя nauk Moldovы).
Zgrada Akademije nauka Moldavije
Akademije nauka Moldavije osnovana je 1960. godine. Najpre je 1946. godine Akademija nauka SSSR-a donela odluku da se u Kišinjevu formira Moldavska naučno-istraživačka baza. Kasnije, 1949. godine ona je transformisana u Moldavsku filijalu Akademije nauka SSSR-a, da bi 1960. godine Savet ministara SSSR-a doneo odluku o njenom prelasku u Akademiju nauka Moldavije. Zgrada je podignuta 1951. godine u duhu neoklasicizma. Prozori na poslednjem spratu su lučni, što zgradi daje dozu prefinjenosti. Ipak, ono što je meni najviše zapalo za oko bila je fasada, pošto je jedan njen deo od kamena čokolada braon boje za koji nisam siguran da li uopšte postoji.
Prelazeći sa jedne na drugu stranu ulice prođoh kroz podvožnjak koji me je iznenadio svojom čistoćom. Podvožnjake uz javne toalete svrstao bih u objekte koji su po meni najveće ogledalo kulture i svesti jednog naroda i mogu izgledati kao na slici, ali nije strano ni da podvožnjak zameni funkciju toaleta.
Podvožnjak u Bulevaru Stefana Velikog i Svetog
Krenuh dalje Bulevarom Stefana Velikog i Svetog koji je krajem XVIII veka predstavljao put duž vojnog logora ruske vojske. Intenzivna izgradnja u ulici započeta je 1834. godine nakon što je utvrđen generalni plan izgradnje Kišinjeva koji je nakon završetka rusko-turskog rata 1812. godine postao centar nove administrativne teritorije pod nazivom Besarabija. Tada se grade i najvažnija gradska zdanja. Kišinjev je pretrpeo velika razaranja tokom Drugog svetskog rata, pa je znatan broj tih zgrada srušen, a na njihovom mestu građene su nove u duhu tadašnje socijalističke epohe.
Stambena višespratnica u Bulevaru Stefana Velikog i Svetog
Zgrada poreske uprave Republike Moldavije
Zgrada Javnog tužilaštva, sagrađena je 1952. godine
Na fasadi zgrade Javnog tužilaštva može se videti spomen-ploča postavljena u čast Valentina Vojtehovskog, arhitekte koji je dao veliki doprinos u poratnoj obnovi Kišinjeva.
Valentin Vojtehovski (1909-1977)
Po njegovim projektima u Kišinjevu je podignuto oko sto zgrada, među kojima je i nekadašnja zgrada Ministarstva prehrambene industrije, a sada tužilaštva na kojoj se spomen-ploča nalazi i koja se smatra njegovim remek delom. U svom radu Vojtehovski je koristio motive moldavske narodne arhitekture trudeći se da postigne njihovu harmoničnu kombinaciju sa lokalnim materijalom.
Na fasadi se takođe nalazi spomen-ploča postavljena 1977. godine povodom stogodišnjice formiranja bugarskog opolčenja koje je kao deo ruske vojske učestvovalo u Rusko-turskom ratu 1877-1878. godine.
„Ovde, u bivšem jermenskom podvodrju, u martu-aprilu 1877. godine pod komandom general-majora N.G. Stoletova formirano je bugarsko opolčenje“
Kratka šetnja po gradu zagolicala mi je znatiželju, pa reših da ne idem odmah na autobusku stanicu, već da nastavim sa razgledanjem.
Još jedno zdanje koje je sagrađeno pedesetih godina prošlog veka je zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova. Krasi je veliki portiko sa šest visokih pravougaonih stubova.
Zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova Moldavije
Vešto zamaskiran ispust cevi za kišnicu
Prekoputa nje je jedna od mnogobrojnih stambenih zgrada koja je sagrađena po projektu gore pomenutog arhitekte Valentina Vojtehovskog.
Stambena zgrada sagrađena 50-ih godina XX veka
Osim balkona sa stubovima pažnju mi privukoše neobični detalji na njenoj fasadi.
Detalji na fasadi zgrade
Radi se o takozvanoj „staljinki“, odnosno stambenoj zgradi sagrađenoj tokom Staljinove vladavine. Građene su u stilu neoklasicizma, što znači da su na fasadi imale ukrasne elemente, poput ove zgrade u Kišinjevu. Nakon „staljinki“ došle su „hruščovke“, kod kojih je uklonjeno sve što se smatralo suvišnim, odnosno rasipništvom.
Raskrsnica Bulevardul Ștefan cel Mare și Sfînt i Strada Vasile Alecsandri
Iz glavne skrenuh u jednu od bočnih ulica u kojoj ugledah jedno malo oronulo i neobičnog izgleda zdanje. U pitanju je zgrada Republičkog pozorišta „Lučeaferul“ (rum. Teatrul Republican „Luceafărul“, rus. Respublikanskiй teatr «Lučafэrul» ).
Ulaz u pozorište „Lučeaferul“
Sledeća ulica kroz koju prođoh svojim platanima podseti me na Odesu i njene prelepe drvorede.
Ulica Mihaja Emineskua
Iz ulice Mihaja Emineskua skrenuh u ulicu 31. avgusta 1989. Naziv ulice me je baš iznenadio. Mislim, imali smo i mi ulicu 29. novembra, ali da se uz datum piše i godina, to još nisam video. U Moldaviji se taj datum obeležava kao Nacionalni dan jezika, jer je tog dana 1989. godine donet zakon o prelasku moldavskog jezika na latinicu. Inače, od 2023. godine zvaničan jezik u Moldaviji je rumunski, dok se u Pridnjestrovlju uz ruski i ukrajinski, kao službeni jezik koristi i moldavski sa ćiriličnim pismom.
Idući ulicom 31. avgusta 1989. stigoh do Crkve Svetog Pantelejmona (rum. Biserica Sf. Pantelimon, rus. Cerkovь Sv. Panteleйmona).
Crkva Svetog Pantelejmona
Sagrađena je 1891. godine za grčku opštinu u Kišinjevu i sve do 1940. godine u njoj su služili grčki sveštenici. Podignuta je u neovizantijskom stilu i u njenoj osnovi se nalazi grčki krst. Apsida je sa istočne strane, a sa zapadne predvorje iznad koga je zvonik. Šezdesetih godina XX veka je zatvorena, a crkveno zdanje je jedno vreme korišćeno kao sala za degustaciju vina i skladište. Bogosluženja se u crkvi ponovo obavljaju od 1991. godine. Pripada Kišinjevskoj eparhiji Moldavske pravoslavne crkve koja je samoupravna crkva pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve. Moldavska pravoslavna crkva obuhvata 80-90% pravoslavnog stanovništva Moldavije, dok ostatak pripada Besarabijskoj mitropoliji koja je pod jurisdikcijom Rumunske pravoslavne crkve. U Kišinjevu ima 90 crkava, a sam grad je osnovan 1436. godine kao manastirsko selo. Pod tom godinom se prvi put pominje u istorijskim dokumentima.
Vratih se nazad u Bulevar Stefana Velikog i Svetog. Zaustavih se kraj stuba na kome su prikačene table sa nazivima nekih gradova. U pitanju je pokazivač udaljenosti Kišinjeva do svojih gradova-pobratima.
Gradovi pobratimi Kišinjeva
Malo me je iznenadilo što među gradovima pobratimima nema ni jednog ruskog grada s obzirom na rusku nacionalnu manjinu koja živi u Moldaviji. Verovatno zato što su se rusko-moldavski odnosi nakon raspada SSSR-a kretali više silaznom, nego uzlaznom putanjom. Pridnjestrovlje je nesumnjivo najveći kamen spoticanja između Rusije i Moldavije.
Stub je postavljen kraj zgrade kišinjevske gradske većnice (rum. Primăria Municipiului Chișinău, rus. Ratuša Kišineva) koja me je svojim izgledom asocirala na neki zamak ili palatu.
Glavni ulaz u zgradu gradske uprave
Sagrađena je 1902. godine u stilu eklektike sa elementima toskanske gotike i renesanse u spoljašnjoj dekoraciji. Prizemlje zgrade rezervisano je za prodavnice, dok se na prvom spratu nalaze kancelarije, čekaonica i kabineti.
Prodavnice u prizemlju zgrade gradske uprave
Prekoputa nje je još jedna građevina sovjetske epohe. U pitanju je zgrada pošte.
Zgrada gradske uprave i Pošte Moldavije
Izgrađena je sredinom XX veka u stilu takozvanog „staljinskog ampira“, odnosno sovjetskog monumentalnog klasicizma. Kao prototip poslužila je zgrada glavne pošte u Moskvi.
Na istoj raskrsnici nalazi se zdanje nekadašnje Gradske banke, a sada koncertne dvorane za orgulje.
Koncertna dvorana za orgulje
Zgrada je zamišljena da bude u klasičnom stilu sa elementima romantizma. Izgradnja je započeta 1903, a završena 1911. godine. Nakon što je 1973. godine izgrađena nova zgrada banke postavilo se pitanje za šta iskoristiti prethodnu zgradu. Zbog izuzetno dobre akustike odlučeno je da se ona preuredi u koncertnu dvoranu. U današnje vreme koncertna dvorana je mesto na kome se održavaju muzički festivali i koncerti.
Produžih dalje Bulevarom Stefana Velikog i Svetog i ubrzo se nađoh ispred zgrade Vlade (rum. Casa Guvernului, rus. Dom pravitelьstva ).
Zgrada Vlade Republike Moldavije
Zgrada je sagrađena šezdesetih godina prošloga veka u tipično „sovjetskom“ stilu. Predstavlja petospratnu konstrukciju od armiranog betona, obloženu belim kamenom. Podignuta je na mestu na kome se nalazilo zdanje Mitropolije sagrađeno u XIX veku, a teško oštećeno tokom Drugog svetskog rata.
Ispred zgrade je 2010. godine, na mestu gde se nekada nalazio spomenik Lenjinu, postavljen spomen-kamen u znak sećanja na žrtve sovjetske okupacije i komunističkog totalitarnog režima (rum. Piatra Comemorativă a Victimelor Ocupației Sovietice și ale Regimului Totalitar Comunist, rus. Memorialьnый kamenь «V pamяtь žertv sovetskoй okkupacii i totalitarnogo kommunističeskogo režima»).
Tekst na ploči:
„Na ovom mestu biće postavljen spomenik žrtvama sovjetske okupacije i totalitarnog komunističkog režima“
Postavljanje ovog obeležja izazvalo je veliki odjek i sporenje u društvu. Tražilo se njegovo uklanjanje, ali ono je nakon toliko vremena i dalje tu. Pretpostavljam da je kao i spomenik kod železničke stanice i ono postavljeno pod „sponzorstvom“ EU.
Nastavih dalje šetnju i stigoh do spomenika Stefanu Velikom i Svetom. Stefan III Moldavski (1433-1504), odnosno Ștefan cel Mare și Sfânt, kako ga u Moldaviji obično zovu i u čiju čast je nazvana glavna kišinjevska ulica, smatra se najznačajnijim vladarom srednjevekovne moldavske države.
Spomenik Stefanu Velikom i Svetom
Bio je jedan od najvećih vojskovođa svoga vremena i veliki borac protiv Turaka. Učestvovao je u 48 bitaka, a iz 46 je izašao kao pobednik. Osim toga, značajno je doprineo i razvoju kulture. Tokom njegove vladavine sagrađeno je više od četrdeset crkava i manastira, kao i veliki broj zamaka i utvrđenja širom današnje Moldavije i Rumunije. Nešto više od trideset godina nakon njegove smrti Kneževinu Moldaviju osvaja Sulejman Veličanstveni i ona postaje vazal Osmanskog carstva.
Spomenik je svečano otkriven 1928. godine. Rađen je prema minijaturi iz 1475. godine iz Humorskog manastira. Izliven je od pretopljenih zarobljenih topova iz rusko-turskog rata. Neposredno pre nego što je 1940. godine Besarabija nakon sporazuma Ribentrop-Molotov ušla u sastav SSSR-a, spomenik je prebačen u Rumuniju, odakle je vraćen 1942. godine, da bi dve godine kasnije ponovo završio u Rumuniji. Nakon rata, 1945. godine, slučajno je pronađen. Među prvim je objektima koji su obnovljeni u posleratnom Kišinjevu.
Iza spomenika prostire se park koji je nastao 1818. godine, po jednoj priči na inicijativu ruskog imperatora Aleksandra I, a po drugoj na insistiranje žene tadašnjeg general-gubernatora.
Jedan od ulaza u park Stefana Velikog i Svetog
U parku sedoh na klupu da napravim kratak predah. Ranac na leđima nije bio tako lagan, a i kopkao me je dokument koji sam dobio na ulasku u Moldaviju, jer nisam imao prilike da ga pročitam. Koliko sam shvatio, radilo se o detaljnoj proveri putnih dokumenata, odnosno karata. Stoga, ko god hoće da krene put Moldavije neka se prethodno dobro „naoruža“ svim potrebnim papirima.
Nakon predaha krenuh u razgledanje parka. U početku kada je otvoren park je bio ograđen pletenom ogradom radi zaštite od krava i koza. Šezdesetih godina XIX veka ograda je zamenjena metalnom koja je izlivena u Odesi i sačuvala se do današnjeg dana.
Park Stefana Velikog i Svetog
Prva fontana u parku postavljena je 1927. godine. Zamenjena je 1960. godine drugom koja se i danas tu nalazi.
Jedna od nekoliko fontana u parku
Park je najpoznatiji po tome što u njegovom centralnom delu stoji bista Aleksandra Sergejeviča Puškina koga je car Aleksandar I zbog buntovnih stihova prognao u Kišinjev u kome je pesnik boravio od 1820. do 1823. godine.
Spomenik A.S. Puškinu
Spomenik je svečano otkriven 26. maja 1885. godine na godišnjicu Puškinovog rođenja. Bistu je uradio isti vajar koji je autor spomenika Puškinu u Moskvi i ona je identična sa delom moskovskog spomenika.
Bista A.S. Puškina
U Kišinjevu postoji Puškinov muzej. On se nalazi u kući u kojoj je pesnik živeo. Posetu muzeju planirao sam u povratku, odnosno kada se budem vraćao iz Tiraspolja.
Kroz park se prostire takozvana „Aleja klasičara“ (rum. Aleea Clasicilor, rus. Alleя Klassikov) u kojoj se mogu videti bronzane biste moldavskih pisaca, društveno-političkih i kulturnih radnika.
Aleja klasičara
U početku je bilo 12 bisti, ali nakon raspada SSSR-a aleja se dopunjavala bistama moldavskih kulturnih radnika na čiji rad se u sovjetskom periodu nije gledalo blagonaklono, kao i bistama rumunskih pesnika i pisaca, tako da ih u današnje vreme ima tridesetak.
Iz parka krenuh u dalju šetnju kišinjevskim ulicama. Moram da priznam da me je grad baš prijatno iznenadio svojim zelenilom, pre svega drvoredima i pristupom da se pri rekonstrukciji trotoara oni ne seku kao što je to praksa kod nas.
Obnovljena zgrada s početka XX veka, rekonstruisan trotoar i sačuvani drvored
Zbog ovakvog odnosa prema drveću Kišinjev se ubraja u „najzelenije“ evropske gradove. U gradu ima i nekoliko zelenih oaza, pa se zaputih prema jednoj od njih. Pogled mi se usput zaustavi na nekoj bisti. U pitanju beše bista Nikolaja Jorge (1871-1940), rumunskog istoričara, književnog kritičara, dokumentariste, dramaturga, pesnika, enciklopediste, memoariste, ministra, poslanika, premijera, univerzitetskog profesora i akademika Rumunske akademije nauka.
Bista Nikolaja Jorge
Po ulozi koju je odigrao u rumunskoj kulturi tokom prvih decenija XX veka porede ga sa Volterom.
Nešto dalje, u blizini ambasade Republike Belorusije, ugledah bistu Franciska Skarine (1490-1551), utemeljivača beloruskog jezika i prevodioca Biblije na beloruski jezik.
Bista Franciska Skarine
Praktično prekoputa nalazi se vodotoranj koji predstavlja spomenik industrijske arhitekture s kraja XIX veka.
Kišinjevski vodotoranj
U današnje vreme vodotoranj je mesto stalne postavke „Istorija grada“, a na poslednjem spratu nalazi se vidikovac.
Nedaleko od vodotornja je ulaz u park Valea Morilor (rus. Park «Valя Morilor») koji je bio cilj moje kratke šetnje po Kišinjevu.
Ulaz u park Valea Morilor
Osim zgrada sa stubovima na ulazu se nalazi spomenik Dojni i Jonu, bračnom paru i muzičkom duu, zasluženim umetnicima Moldavske SSR, nastradalim u saobraćajnoj nesreći 30. oktobra 1992. godine.
Spomenik Dojni i Jonu
Inače, Valea Morilor u prevodu sa rumunskog znači „Dolina mlinova“. Ideja da se sagradi park pripadala je Leonidu Brežnjevu koji je pedesetih godina bio prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Moldavije. Deo parka je i jezero koje je nekada nosilo naziv „Komsomolsko“, jer su zemljane radove za njegovu izgradnju obavili komsomolci, praktično ručno, ašovima. Do jezera vode ogromne stepenice koje me svojom veličinom podsetiše na one u Odesi.
Stepenice koje vode do jezera u parku Valea Morilor
Stepenice imaju 218 stepenika, što je za 18 stepenika više u odnosu na čuvene Potemkinove stepenice koje vode u odesku luku.
Iako sam znao da će zbog ranca na leđima penjanje uz stepenice prilikom vraćanja nazad biti prilično naporno, spustih se do samog jezera.
Jezero Valea Morilor
Prostor oko jezera izgleda prilično ruralno i da nije nekoliko višespratnica u njegovoj blizini moglo bi se pomisliti da se nalazi negde daleko, u prirodi, a ne samo na dvadesetak minuta peške od centra grada.
Interesantno je da su tokom čišćenja jezera 2009. godine pronađeni ostaci skeleta mastodonta, izumrle životinje iz porodice slonova.
Pogled na stepenice na ulazu u park i spomenik pripadnicima policije poginulim na dužnosti
U parku napravih kratak predah, a zatim se uz dosta napora popeh nazad stepenicama i zaputih prema autobuskoj stanici usput razmišljajući malo o onome šta sam tokom kratke šetnje kroz grad video. Kišinjev je na mene ostavio utisak grada koji je prožet ruskim i sovjetskim kulturnim nasleđem. Osim spomenika Stefanu Velikom i bisti moldavskih pisaca u istoimenom parku, nisam video ništa drugo što je svojstveno moldavskom nacionalnom identitetu. Naravno, to ne znači da u gradu toga nema. Ipak, praktično sve što je u Kišinjevu napravljeno, izgrađeno je za vreme Ruske Imperije i Sovjetskog Saveza. Bez obzira na to što je prestonica države koja se smatra najsiromašnijom u Evropi, Kišinjev me je prijatno iznenadio uređenošću svojih ulica i lepim drvoredima koji ih krase. Za neke stvari novac očigledno nije od presudnog značaja.
Nakon dvadesetak minuta pešačenja stigoh do autobuske stanici koja se nalazi u neposrednoj blizini pijace koja je samo povećavala gužvu koja je na stanici vladala. Napravih krug oko stanice tražeći „maršrutku“ za Tiraspolj. Međutim, među gomilom parkiranih kombija ne beše ni jednog koji je išao za prestonicu Pridnjestrovlja. Potragu prekinu povik: „TirAspolj! TirAspolj!“ Bio je to jedan od vozača koji je na taj način „vabio“ putnike. Upitah ga koliko košta karta, a on rukom pokaza na prozorče šaltera i reče da je tamo kupim, a zatim i sam priđe šalteru i poče da požuruje devojku koja je prodavala karte, jer mu je valjda već bilo vreme da krene. Karta je koštala 62 leja, odnosno oko 3,5 evra. Kada ga upitah gde je „maršrutka“, rukom mi pokaza na putnički kombi koji je bio parkiran pedesetak metara od šaltera. Nekoliko minuta nakon ukrcavanja krenusmo put Tiraspolja.
„Maršrutka“ Kišinjev – Tiraspolj
DODATAK: Kratak video šetnje kroz Kišinjev