Pošto sam do prostora citadele želeo da dođem najkraćim putem, nastavih ulicom Nikole Kopernika, ali neku stazu ili prolaz koji bi me odveli do jedne od njenih kula nisam uspeo da pronađem. Problem je bio u tome što se citadela nalazi na maloj uzvišici čije je podnožje od ulice odvojeno potpornim zidom i što je skrivaju gusto rastinje i visoko drveće. U potrazi za nekim prolazom skrenuh u Ulicu akademika Kolese (ukr. vulicя Akademіka Kolessi, rus. ulica Akademika Kolessы) i pored jedne zgrade ugledah utabanu zemljanu stazu koja vodi prema citadeli.
Svestan da se radi o nekoj prečici koju verovatno koriste stanari okolnih zgrada pomalo bojažljivo krenuh njome.
Inače, radovi na projektu izgradnje citadele započeti su nakon što je austrijska vojska ugušila poljski ustanka u Lavovu 1848. godine zahvaljujući artiljeriji koja je bila postavljena upravo na ovom mestu sa koga se lako kontroliše grad. U periodu od 1852. do 1854. sagrađena je glavna kasarna, dve kule kvadratne osnove i četiri takozvane Maksimilijanove kule (dve manje i dve veće), nazvane po austrijskom generalu Maksimilijanu Jozefu (nem. Maximilian Joseph von Österreich-Este).
Tokom 1888. godine sagrađeno je devet pomoćnih utvrđenja u radijusu od 4 kilometra od citadele, a od 1912. do 1914. još 11 utvrđenja na rastojanju od 8 kilometara. Do 1914. i kasnije od 1915. do 1918., u citadeli se nalazila austrougarska, zatim tokom 1914. i 1915. ruska, a od 1918. do 1939. poljska vojska. Nakon Drugog svetskog rata u citadeli su bile smeštene jedinice sovjetske vojske, a nakon njihovog preseljenja objekti su korišćeni kao skladište.
Prateći zemljanu stazu stigoh do obeležja koje podseća na „mračne“ stvari koje su se u citadeli dešavale tokom nemačke okupacije. U pitanju je spomen-krst koji je podignut u znak sećanja na 140 hiljada ratnih zarobljenika stradalih u logoru Štalag-328 (nem. Konzentrationslager der Standarte 328, rus. Štalag 328) koji je od 1941. do 1944. bio organizovan upravo u citadeli.
Osim sovjetskih zarobljenika, koji su bili najbrojniji, u logoru je bilo i francuskih i belgijskih vojnika, a nakon kapitulacije Italije 1943. počeli su da pristižu i italijanski vojnici, jer je Lavov bio važna tranzitna tačka na putu njihovog povratka sa Istočnog fronta. Kroz koncentracioni logor tokom rata prošlo je oko 280 hiljada zarobljenika.
Nastavih dalje utabanom zemljanom stazom i ubrzo stigoh do prve velike Maksimilijanove kule.
Prečnika je 36 metara i opasana rovom preko koga se nekada nalazio pokretni most.
Iako se citadela nije koristila u borbenim dejstvima tokom Prvog i Drugog svetskog rata, na zidovima kule se i sada mogu videti oštećenja od streljačkog naoružanja. Nastala su prilikom napada Poljaka na citadelu tokom Poljsko-ukrajinskog rata (novembar 1918. – jul 1919.)
Rastinje oko kule prikriva betonske stubove između kojih je verovatno bila razapeta žica u vreme kada je citadela korišćena kao logor.
Na nekima od betonskih stubova pričvršćeni su dodatni, drveni stubovi na kojima se vide ostaci reflektora.
Tokom Drugog svetskog rata Nemci su ispod ili u neposrednoj blizini kule napravili sklonište. Pristup skloništu ni u današnje vreme nije dozvoljen, a na to da ono postoji ukazuju ventilacioni otvori na površini. Raspoređeni u nizu između drveća, izgledom me asociraše na kuću sa krovom na četiri vode u kojoj žive patuljci.
Tu je i betonski objekat nalik na bunker, ali se zapravo radi o ventilacionom otvoru sa rezervnim izlazom.
Od kule krenuh prema centralnom delu citadele i ubrzo stigoh do prve četvorougaone kule.
Zadatak joj je bio da štiti odbrambenu kasarnu sa bočne strane. Odmah pored nje je i odbrambena kasarna.
Zgrada kasarne je u funkciji i u njoj je smeštena ukrajinska VS banka.
Na drugom kraju kasarne je još jedna četvorougaona kula. Oko nje je manje zelenila, pa se u dnu mogu videti puškarnice čije su ivice „ojačane“ tesanim kamenom koji se uz crvenu ciglu koristio kao građevinski materijal za izgradnju citadele.
Od četvorougaone kule zaputih se prema drugoj Maksimilijanovoj kuli koja je poznata i kao „kula smrti“, jer su se u njoj vršila saslušanja zatvorenika i uslovi njihovog držanja su bili najgori. U očekivanju da vidim kulu koja će biti u sličnom stanju kao prva Maksimilijanova kula, iznenadih se kada iz gustog drveća izroni objekat za koji se nikada ne bi reklo da ima vezu sa mestom na kome su od gladi, bolesti i batina umorene desetine hiljada ljudi.
Nekadašnja „kula“ smrti pretvorena je u luksuzni hotel sa pet zvezdica.
To me podseti na ostrvo Mamula i tvrđavu koja uskoro treba da bude pretvorena takođe u elitni hotel.
Krenuh prema preostalim dvema kulama. Usput sretoh neku ženu koja se raspitivala za banku. Beše mi glupo da joj kažem da se nalazi u zgradi kasarne, već joj samo rekoh da prati stazu na koju joj pokazah rukom.
Ubrzo stigoh do prve male Maksimilijanove kule. Kao što joj sam naziv kaže, radi se o manjoj kuli čiji unutrašnji prečnik iznosi 18 metara.
Prostor oko kule je koliko-toliko sređen, nema visoke trave i drveća, ali još ima građevinskog materijala koje je ostao nakon njene skorašnje obnove. Ulaz u kulu je zatvoren, a ne može joj se blizu ni prići jer je ograđena žičanom ogradom. Njena buduća namena još uvek nije poznata.
Nedaleko od nje je druga mala Maksimilijanova kula do koje stigoh asfaltiranom stazom prolazeći usput kraj naknadno podignutih objekata kojih na prostoru citadele ima dosta, a koji se uglavnom koriste kao skladišni prostor. Druga mala kula obrasla je drvećem i zelenilom.
Od svih objekata nekadašnje citadele ona je u najlošijem stanju, jer je tokom nemačkog napada na Poljsku 1939. godine direktno pogođena avionskom bombom.
Do pre nekoliko godina u nju se moglo ući, ali je zbog opasnosti od daljeg urušavanja svaki mogući ulaz sada blokiran.
Da pokušam nekako da uđem unutra i slikam unutrašnjost kule nisam želeo, jer je bilo suviše riskantno, a verovatno bih se i isprljao. Stoga reših da obilazak citadele privedem kraju.
Pošto volim da posećujem mesta koja običnim turistima nisu previše interesantna ili im čak izazivaju zgražavanje, jednočasovna šetnja po citadeli, koja važi za jedno od najzagonetnijih mesta u gradu, bila mi je zanimljiva i zadovoljila mi je znatiželju. S druge strane, betonski stubovi i ostaci reflektora koji podsećaju na stvari koje su se tokom Drugog svetskog rata tu dešavale, izazvali su mi blagu jezu. Izgled prostora na kome se citadela nalazi podsetio me je na beogradsko Staro sajmište: oronule zgrade i bujna vegetacija koja ih kamuflira, kao i nedostatak ideje šta sa takvim prostorom uraditi.
Kao što sam već pomenuo, kula je okružena gustim zelenilom i drvećem. Na jednom drvetu ugledah nešto za šta sam čuo, ali u stvarnosti nisam video.
U pitanju je trud, gljiva koja se u kombinaciji sa kresivom i kremenom nekada upotrebljavala za paljenje vatre, a danas je uglavnom koriste pustolovi, poput Ber Grilsa, u svojim avanturama.
Od kule se zemljanom stazom kroz gusto zelenilo spustih do ulice Dmitrija Vitovskog (ukr. vulicя Dmitra Vіtovsьkogo, rus. ulica Dmitriя Vitovskogo).Tu mi za oko zapade spomenik Borcima za slobodu Ukrajine (ukr. Pam’яtnik Borcяm za volю Ukraїni, rus. Pamяtnik borcam za volю Ukrainы).
Spomenici sa istim nazivom mogu se videti u još nekim mestima, uglavnom Zapadne Ukrajine.
Lokacija citadele: