Kada se pomene Avala, siguran sam da većina pomisli na Avalski toranj ili Spomenik neznanom junaku. Neki će možda pomisliti i na poslastičarnicu, pošto su nekada davno iz meni nepoznatog razloga i neke poslastičarnice nosile to ime. U vreme kada sam pohađao osnovnu školu Avala je uz Kuću cveća bila jedno od mesta koje su posećivale školske ekskurzije. Pošto mi je ta „ekskurzijska“ Avala prilično mutna, a prilikom posete 2010. godine obišao sam samo obnovljeni Avalski toranj, odlučio sam da sunčani oktobarski nedeljni dan iskoristim za šetnju po ovoj planini koja svojom visinom od 511 m više predstavlja brdo nego planinu.
Do Avale se bez problema može doći gradskim prevozom, odnosno autobusima 401, 403, 405, 407, 408 koji polaze sa stanice „Voždovac“ („Trošarina“) i idu do njenog podnožja.
Ukoliko dolazite iz centra grada možda je najbolje voziti se trolejbusom 40 ili 41 do stanice „Kragujevačkih đaka“ ili „Baštovanska“, a zatim presesti na neki od pomenutih prigradskih autobusa. Ako vam pešačenje nije jača strana do vrha Avale možete doći sezonskom linijom 400 koja saobraća vikendom od 1. maja do 31. avgusta.
Za snalaženje po Avali može se koristiti sledeća karta.
Pošto sezonska linija nije funkcionisala, do Avale, tačnije, do njenog podnožja stigao sam prepunim autobusom 405. Oko stanice je bilo dosta ljudi i najpre sam pomislio da svi oni žele da provedu dan u prirodi, ali su me parkirani trkački automobili u podnožju Avale u to brzo razuverili.
Zapravo, radilo se o automobilskoj trci na brdskim stazama „Nagrada Beograda Avala 2017“ o čijem održavanju nisam imao pojma. U nadi da pomenuta trka neće previše uticati na moj plan obilaska Avale, krenuh prema Spomeniku palim borcima u Drugom svetskom ratu koji se nalazi na početku puta koji vodi prema Hotelu Avala.
Spomenik su 1946. podigli stanovnici Pinosave u znak sećanja na meštane koji su poginuli u Drugom svetskom ratu. Izgrađen je od kamena, kupastog je oblika, a na vrhu se nalazi zvezda petokraka.
Od spomenika krenuh pešačkom stazom koja ide uz silazni put.
Nakon nešto manje od 200 m, na mestu gde put skreće ulevo, pređoh put i nastavih asfaltiranom stazom koja je zapravo početak pešačke staze koja vodi prema vrhu.
Ceo prostor predstavlja lepo uređen park u kome osim klupa postoje i natkriveni stolovi koji mogu poslužiti za lep porodični ručak u prirodi.
Nakon par minuta hoda stigoh do table koja pokazuje da je Avala stanište raznih vrsta vodozemaca i gmizavaca.
Razloga za strah i paniku nema, jer vas na putu do vrha sigurno neće napasti nikakve zmije. Bar ja nisam video nijednu.
U blizini table se nalazi početak zemljane staze.
Pretpostavljam da je reč o jednoj od mnogobrojnih planinarskih staza koja donekle može da skrati put do vrha, ali zato zahteva bolju fizičku spremu. Tu je i tabla „Srbijašuma“ koja obaveštava da je Avala stanište hrasta kitnjaka (Querkus petraca). Pošto mi kondicija nije baš na visokom nivou, nastavih asfaltiranom stazom.
Ubrzo stigoh do česme Sakinac, poznate po tome što je njena voda korišćena za proizvodnju piva u pivari srpskog industrijalca Đorđa Vajferta. Ime je dobio po sakama, buradima za vodu postavljenim na dva točka sa konjskom zapregom, kojima su u prošlosti snabdevana domaćinstva. Prostor oko izvora je lepo uređen, postoji nekoliko klupa, kao i natkriveni sto, pa je moguće sesti i napraviti kratak predah.
Voda sa izvora, nažalost, nije preporučljiva za piće, iako su neki izletnici na česmi punili flaše. Kod izvora se nalazi početak nove popločane pešačke staze koja vodi do vrha.
Uspon nije veliki, ali za one kojima pešačenje uzbrdo nije jača strana kraj staze su postavljene klupe.
S obzirom da je put od podnožja zbog automobilske trke bio zatvoren pešačenje je bilo jedini način da se stigne do vrha, pa je na stazi bilo dosta ljudi različitog uzrasta.
Pošto nisam žurio do vrha mi je trebalo oko četrdeset minuta. Mislim da to nije mnogo, s obzirom da od podnožja do vrha ima 1600 m, a prema gugl mapama, visinska razlika iznosi 185 m.
Na mestu gde pešačka staza izlazi na automobilski put nalazi se putokaz koji jasno pokazuje pravac i rastojanje do obližnjih objekata.
Napravih kratku pauzu, pa nastavih šetnju prema Spomeniku neznanom junaku. Pošto je u toku bila automobilska trka kretanje asfaltnim putem nije bilo bezbedno, pa prema spomeniku krenuh širokom stazom.
Nakon par minuta hoda stigoh do hotela „Avala“. Hotel je građen u periodu od 1928. do 1931. godine prema projektu ruskog arhitekte Viktora Lukomskog, koji je, između ostalog, projektovao i zgradu Patrijaršije.
Zgrada se sastoji od visokog dvospratnog bloka sa ulazom i nižih, široko razvijenih aneksa koji se stepenasto pružaju niz avalsku padinu. Kompoziciju ukrašavaju venci, stubovi i kapiteli. Elementi nacionalnog stila ogledaju se u dominaciji lučnih tremova i otvora. Moderan ravan krov umesto četvorovodnog daje objektu znatno savremeniji oblik. Na severnoj strani objekta, na ogradi stepeništa za terasu, nalaze se dve velike figure sfingi od veštačkog kamena.
Sfinge su rad ruskog vajara Vladimira Zagorodnjuka, jednog od mnogih pripadnika ruske inteligencije koji su početkom dvadesetih godina HH veka iz Rusije emigrirali u Kraljevinu SHS. Tokom rada u Narodnom pozorištu inscenirao je 19 dramskih i 12 operskih predstava. Na Međunarodnoj izložbi dekorativne umetnosti u Parizu 1925. osvojio je drugu nagradu za scenografiju drame I. Vojnovića „Smrt majke Jugovića“. Takođe je autor mnogobrojnih skulptura na Ruskom groblju u Beogradu.
Za ovaj objekat vezana su dva sportska događaja od nacionalne važnosti. Jedan od njih se odigrao 1929. godine kada je sa današnjeg parkinga hotela otvoreno prvo zvanično skijško takmičenje u Kraljevini Jugoslaviji. Prvo skijaško prvenstvo Srbije posle Drugog svetskog rata takođe je otpočeto sa istog mesta.
Sunce mi nažalost nije dozvolilo da slikam severnu stranu hotela na kojoj se nalazi stepenište sa sfingama. Pored toga, jedino prikladno mesto sa koga bi hotel sa te strane mogao da se slika bio je put kojim su se kretali trkački automobili.
Od hotela, sledeći putokaz, krenuh dalje prema Spomeniku neznanom junaku.
U blizini hotela se nalazi niz kućica za koje pretpostavljam da su namenjene prodaji suvenira. Nažalost, nijedna od njih nije bila otvorena.
Do spomenika vodi prilazno stepenište dužine 93 m.
Priča o izgradnji Spomenika neznanom junaku duga je, ali zanimljiva. Vraća nas u oktobar 1915. kada Nemci zauzimaju Avalu i na njenim padinama pronalaze telo srpskog vojnika. Zakopavaju ga u krater od granate koja ga je ubila i na to mesto stavljaju krst sa natpisom „Ein unbekannter serbischer soldat“ (Nepoznati srpski vojnik). Na mestu njegovog groba stanovnici okolnih sela 1922. godine podižu kameni spomenik.
Deceniju kasnije kralj Aleksandar I Karađorđević, podstaknut opštom tendencijom podizanja spomenika neznanom junaku koja je bila prisutna u zemljama saveznicama tokom Prvog svetskog rata, odlučuje da na tom mestu podigne monumentalni spomenik svim poginulim vojnicima u ratovima od 1912. do 1918.
Da bi se oslobodio prostor za izgradnju spomenika po kraljevom nalogu srušena je srednjevekovna tvrđava Žrnov.
Neki istorijski izvori tvrde da je kralj Aleksandar mislio da su Žrnov podigli Turci, a ne Srbi, pa je zbog toga tako lako doneo odluku o njenom rušenju. Druga verzija ističe da su u rušenje Žrnova „prste umešali“ Masoni, odnosno da su kralj Aleksandar i autor spomenika Ivan Meštrović bili „članovi Velike Lože“. U prilog tome ide činjenica da u samom spomeniku ima dosta masonske simbolike, počevši od njegovog piramidalnog oblika. Bilo kako bilo, nekoliko stotina godina srpske istorije nestalo je u eksplozijama koje su Avalom odjekivale 18. i 19. aprila 1934.
Izgradnja spomenika trajala je skoro četiri godine. O razmerama samog projekta govori i činjenica da je na njoj svakodnevno bilo angažovano oko 450 radnika.
Kao materijal korišćen je jablanički granit. U postament spomenika ugrađeno je 256 granitnih blokova teških od 5 do 10 tona i 16 velikih ugaonih blokova težine 12 tona.
Iznad ulaza sa prednje strane piše: „ALEKSANDAR I KRALJ JUGOSLAVIJE NEZNANOM JUNAKU“
Za Meštrovićev projekat se ne može reći da je potpuno originalan, jer spomenik dosta podseća na grobnicu persijskog vladara Kira u staroj prestonici Pasargadu.
U spomenik je „utkana“ ideja jugoslovenstva koja je bila tako svojstvena kralju Aleksandru. Ona je predstavljena u obliku karijatida koje prikazuju osam žena iz različitih krajeva tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Karijatide je radio Ivan Meštrović u svojoj radionici u Splitu. Rađene su od jednog komada kamena, visina im je 4 m, a težine 12 tona. Na ulazu u mauzolej, sa desne strane su Srpkinja i Crnogorka.
Prekoputa njih su Hrvatica i Slovenka.
Na izlazu, desno stoje Makedonka i Vojvođanka.
Levo su Bosanka i Dalmatinka.
Spomenik je u Drugom svetskom ratu pretrpeo oštećenja. Neka od njih su i danas vidljiva na zadnjoj strani.
Ono čime Avala nagradi svakog svog posetioca svakako je pogled koji se sa nje pruža.
Pogled prema Beogradu.
Spomenik neznanom junaku je mesto sa koga se može napraviti možda najlepša fotografija Avalskog tornja u punoj veličini.
Pogled u pravcu jugo-istoka
Pogled prema zapadu.
Pogled u pravcu zapada. Nisam baš siguran o kojoj se planini/brdu radi.
Od Spomenika neznanom junaku krenuh nazad prema hotelu „Avala“, ali ne istim putem, već onim koji ide ispod spomenika.
Sledeće mesto koje sam želeo da posetim bio je Spomenik sovjetskim ratnim veteranima. Međutim, s obzirom da se automobilska trka još nije završila, kretanje putem prema spomeniku je bilo nebezbedno, pa sam nastavio prema Avalskom tornju. Usput sam se zaustavio kod Crkve brvnare Svetog despota Stefana Lazarevića.
Crkva je sagrađena prema projektu đakona Miroslava Nikolića. Osvećenje pozlaćenih krstova obavljeno je na Badnji dan 2017. Uz nju se nalazi zvonara, palionica sveća i prodavnica suvenira.
U blizini crkve nalazi se niz drvenih kućica sličnih onima koje su postavljene kod hotela „Avala“. Jedna od njih je bila otvorena i u njoj su se osim suvenira, na veliku radost dece, mogli kupiti i zmajevi za puštanje.
Prostor oko tornja je mnogo „bogatiji“ u odnosu na 2010. godinu kada sam poslednji put bio na tom mestu.
U međuvremenu je napravljeno dečije igralište, a u podnožju tornja otvoreni su kafić i etno prodavnica.
Osim suvenira u prodavnici se mogu kupiti i odevni predmeti poput lanenih košulja, vunenih čarapa i kapa. Tu su i domaći proizvodi kao što su razni džemovi, rakije i likeri od domaćeg voća iz privatnih gazdinstava.
Ponudu obogaćuju sapuni, losioni i šamponi proizvedeni od lekovitog bilja iz Srbije.
Osim uživanja u prelepom pogledu sa vidikovca, na Avalskom tornju možete popiti i kafu, pošto je 2012. na 119-om metru otvoren restoran. Cena ulaznica za vidikovac uz jedno besplatno piće u restoranu iznosi 550 din.
U podnožju tornja pažnju mi je privukao natpis „Muzej“, pa sam pitao radnika obezbeđenja gde se muzej nalazi. Nažalost, dobio sam odgovor da muzej ne radi.
Dok sam se muvao oko tornja primetih neke predmete zaštićene staklom, kao da su deo neke muzejske ekspozicije.
Zapravo, radilo se o otiscima šaka Ane Ivanović i Novaka Đokovića u betonu. Ana i Novak su 2005. odigrali egzibicioni meč, a novac od prodatih ulaznica uplaćen je u fond za izgradnju tornja. Osim Ane i Noleta prilog za izgradnju Avalskog tornja dalo je više od milion građana Srbije.
Pored otisaka šaka izložen je i deo ploče koji je izvučen iz ruševina starog tornja.
Pristizanje trkačkih automobila i njihovo uparkiravanje nedaleko od tornja značilo je da se trka bliži kraju. U nadi da će se završiti što pre, krenuh prema Spomeniku sovjetskim ratnim veteranima.
Pretpostavke su mi bile tačne. Za desetak minuta trka se završila, pa sam mogao asfaltnim putem da nastavim prema spomeniku.
Da bih stigao što pre na prvoj krivini skrenuh sa asfaltnog puta i nastavih stazicom kroz šumu. Kroz glavu mi prođe ona narodna „Preko preče, naokolo bliže“, ali ipak odlučno nastavih dalje.
Stazica je išla odmah uz put i ono što je bilo najbitnije, nije imala uspone, tako da sam za 10-ak minuta stigao do spomenika. Priča o njemu vraća nas više od pedeset godina unazad. 19. oktobra 1964. avionom „Iljušin Il-18“ radi obeležavanja dvadesetogodišnjice od oslobođenja u Drugom svetskom ratu, put Beograda kreće sovjetska vojna delegacija na čelu sa maršalom Birjuzovim i generalom Ždanovim. Očekivalo se da avion na aerodrom u Surčinu sleti u 9:30, ali je dolazak pomeren za dva sata. Oko 11:30 počasna četa pripadnika JNA i vojna muzika već su bili spremni za doček kada je stigla strašna vest: avion je nestao sa radarskog ekrana, a iz pravca Avale viđen je plamen, a zatim i dim. Na mesto nesreće brzo su stigli vatrogasci, milicija i ekipe hitne pomoći. Preživelih nije bilo. Poginulo je 7 članova delegacije i 11 članova posade. Uzrok je najverovatnije bio neispravan uređaj za navigaciju zbog koga je avion izgubio visinu i usled guste magle udario u padinu Avale nedaleko od Spomenika neznanom junaku.
Beogradom je zavladala tuga. Otkazane su sve svečanosti, a uklonjena je i praznična dekoracija kojom je grad bio ukrašen. Proglašena je dvodnevna žalost. Dan oslobođenja obeležen je samo polaganjem venaca.
Kovčezi sa posmrtnim ostacima članova sovjetske vojne delegacije 21. oktobra bili su izloženi u Domu JNA, gde im je veliki broj građana odao počast. Poštovanje prema ljudima koji su im 20 godina ranije doneli slobodu Beograđani su iskazali i izlaskom na ulice kroz koje su prolazili vojni kamioni kojima su posmrtni ostaci transportovani do batajničkog aerodroma.
Ubrzo nakon tragedije, 1965. godine, na mestu pada aviona podignut je spomenik čiji je autor vajar Jovan Kratohvil.
Spomenik ima granitni postament, izliven je od bronze i simbolizuje dva polomljena avionska krila.
U blizini se nalazi i ploča sa uklesanim imenima poginulih.
Na spomenik se svake godine na dan oslobođenja Beograda 20. oktobra, kao i na Dan pobede i Dan zaštitnika otadžbine, polažu venci.
U planu mi je bilo da se od Spomenika sovjetskim veteranima prošetam do planinarskog doma „Čarapićev brest“, ali vremena jednostavno nije bilo, pa sam to ostavio za neki drugi put. Možda se tada odvažim da krenem i nekom od planinarskih staza.
Odličan tekst uz samo jednu malu netačnost. Hram Sv. Marije Magdaline je sagrađen 1983. godine pa nije mogao nikako u njegovom temelju da se nađe kamen iz srušenog Žrnova (1934). U porti hrama se nalazi samo sačuvani krst sa prvobitnog spomenika, kao što ste napisali u tekstu. Još jednom – čestitke za sjajan tekst!
Hvala vam na komentaru. Informacije o Spomeniku neznanom junaku uzimao sam iz različitih izvora, pa sam tako „naleteo“ na taj podatak da je u izgradnji temelja crkve korišćen kamen iz srušenog Žrnova. Verovatno je u pitanju bio članak iz „Novosti“ – https://www.novosti.rs/vesti/beograd.74.html:590190-Nice-crkva-ispod-Avalskog-tornja