To što sam prilikom obilaska blatnog vulkana našao vozača koji će me odvesti do lokacije sa petroglifima uštedelo mi je vreme, jer nisam morao peške da se vraćam do sela Bash Alat i tamo čekam autobus do naselja Gobustan (azer. Qobustan). U Gobustanu bih svakako morao da uzmem taksi, jer od njega do mesta sa petroglifima ima oko šest kilometara, što nije mnogo za pešačenje, ali je pitanje da li bih se vremenski uklopio i stigao tamo pre kraja radnog vremena muzeja. Međutim, to što sam našao vozača imalo je „začkoljicu, jer mi on tokom vožnje reče da nema mnogo vremena da me čeka dok ja obiđem lokaciju. To je baš ono zbog čega ne volim da angažujem bilo koga oko realizacije svojih zamisli na putovanjima, pogotovo na brzinu, bez nekog ranijeg dogovora.
Put od naselja Gobustan do Muzeja nacionalnog parka Gobustan. U daljini je brdo Bojukdaš (u prevodu „Veliki kamen“) na kome se nalaze stene sa petroglifima.
Vozač takođe reče da ćemo kod muzeja samo da kupimo kartu za ulaz na lokaciju, a da za svraćanje u muzej nema vremena. Pretpostavljam da je tog dana imao još jednu organizovanu turu, odnosno dok je njegov kolega vraćao dvoje turista nazad u Baku, u kome su ga verovatno čekali drugi turisti koje će voditi na blatne vulkane, on je želeo da to vreme iskoristi da dodatno zaradi, odnosno da mene odveze i vrati.
Sa vozačem nisam želeo da ulazim u polemiku oko trajanja obilaska. Umesto toga pređosmo na neke svakodnevne teme. Reče mi da mu je auto prešao preko dvesta pedeset hiljada kilometara, kao i da se za vožnju do lokacija koje posećuju turisti najbolje od svih automobila pokazala ruska lada, jer zbog jednostavnosti vlasnici sve popravke obavljaju sami i nema potrebe da je voze u servis.
Ulaz na teritoriju Muzeja Gobustanskog nacionalnog parka. Kraj ulaza je kiosk na kome se kupuju karte.
Nakon desetak minuta vožnje stigosmo do parkinga kraj muzeja na otvorenom.
Ulaz u muzej na otvorenom
Vozač reče da će da me čeka oko pola sata, što je mnogo manje vremena od onog, koje je potrebno za „normalan“ obilazak lokacije. Ne volim kada me tako ograničavaju sa vremenom, ali s druge strane da se on nije ponudio da me doveze, pitanje je da li bih nakon obilaska blatnog vulkana uspeo da stignem do muzeja pre njegovog zatvaranja u 17 časova.
Pošto vremena nije bilo mnogo, krenuh odmah u razgledanje ovog zanimljivog mesta koje je zbog svog kulturno-istorijskog značaja 2007. godine stavljeno na spisak svetske baštine Uneska. Četiri godine kasnije sagrađen je savremeni muzej čijem je svečanom otvaranju prisustvovao i predsednik Azerbejdžana Ilhan Alijev. Sam Nacionalni park Gobustan osnovan je 1966. godine. Tada su uređene prve staze i lokalitet je otvoren za širu javnost. U organizovanim ekskurzijama počinju da ga posećuju turisti, u to vreme uglavnom iz Sovjetskog Saveza.
Staza koja vodi kroz muzej na otvorenom
Iako postoje podaci da su za gobustanske petroglife ruski naučnici znali još u prvoj polovini XIX veka, prva arheološka istraživanja na teritoriji Nacionalnog parka Gobustan započeta su tridesetih godina XX veka. Neobične crteže na stenama slučajno su primetili radnici u kamenolomu. Njihovo proučavanje započeo je azerbejdžanski i sovjetski arheolog Išak Džafarzade (1895–1982) koji se smatra pionirom moderne arheologije u Azerbejdžanu. Džafarzade je analizirao oko 750 stena sa više od 3500 petroglifa, od približno 6000 koliko je pronađeno. Petroglifi su hronološki podeljeni u šest perioda: neolitski – 8000-6000 god. p.n.e (prikazuju žene i muškarce sa lukovima i strelama), kasni neolitski – 6000-5000 god. p.n.e (crteži divljih goveda, čamaca i strelaca), eneolitski – 4000-3000 god. p.n.e (veliki crteži koza, lavova i jelena), bronzano doba – 2000-1000 god. p.n.e (crteži divljih životinja, konja i svinja), gvozdeno doba – 1000 god. p.n.e do prvih vekova nove ere (ljudske figure, koze, jeleni, kao i rimski natpisi) i srednji vek – od V do XIV veka (karavani sa kamilama, razni simboli na arapskom i persijskom jeziku).
Među petroglifima najbrojniji su oni koji prikazuju životinje, a zatim slede „čiča-gliše“, odnosno ljudske figure. Za razliku od pećinskog slikarstva u kome se starost može odrediti na osnovu korišćenog pigmenta, kod petroglifa je to teže, jer su uklesani u kamen, odnosno nije korišćen nikakav materijal za njihovo „crtanje“.
Osim petroglifa, od tragova života ljudi koji su ovo mesto naseljavali pre nekoliko hiljada godina, mogu se videti i okrugle rupe u kamenu koje su imale različitu svrhu.
Izdubljene rupe u kamenu
Njihova glavna funkcija je bila sakupljanje kišnice, ali su korišćene i za pripremu hrane. Namena nekih od njih je bila i sakupljanje krvi prilikom ritualnog klanja životinja. Kao dokaz za to navode se izdubljeni kanali kraj nekih otvora kroz koje se slivala krv.
Teren na kome se prostire muzej na otvorenom je stenovit, a okolina je prilično živopisna.
Brdo Kičikdaš (u prevodu „Mali kamen“) i blatni vulkani u daljini
Kamenit teren zahteva dodatni oprez. Ne preporučuje se šetnja van obeležene staze.
Na teritoriji muzeja moguć je susret sa zmijama
Kaspijsko more udaljeno je oko pet kilometara vazdušnom linijom.
Pogled na Kaspijsko more, naselje Gobustan i brdo Kičikdaš
Brdo Kičikdaš, osim što se izdvaja svojim upečatljivim oblikom, takođe je mesto na kome su otkriveni petroglifi, ali prostor na njemu nije uređen kao na brdu Bejukdaš.
Brdo Kičikdaš
Treća lokacija sa petroglifima je brdo Džingirdag koje turisti vrlo retko posećuju, jer na njemu ništa nije obeleženo.
Inače, nakon poslednjeg ledenog doba nivo Kaspijskog mora je bio znatno viši nego danas. Voda je dosezala skoro do samih stena Gobustana.
Pogled na obalu Kaspijskog mora
Osim manjih objekata na teritoriji muzeja koji su sagrađeni za turiste, nedaleko se nalazi jedan objekat kome baš i nije tu mesto. U pitanju je zatvor sa maksimalnim stepenom bezbednosti.
Gobustanski zatvor i naselje Gobustan
U Gobustanskom zatvoru kazne služe najteži osuđenici, uglavnom oni koji su osuđeni na doživotnu robiju ili dugogodišnje kazne zatvora za teška krivična dela. Tamo se takođe prebacuju zatvorenici iz drugih ustanova koji su konstantno kršili zatvorske pravilnike.
Dok sam uživao u šetnji po neobičnom krajoliku pojavi se vozač i reče da treba da pođemo. Njemu se iz nekog razloga baš žurilo, pa ga nije mrzelo da krene da me traži. Dok smo išli prema izlazu predloži da me slika.
Tako se završio moj obilazak Gobustana – mesta za koje zbog specifičnog polupustinjskog krajolika, blatnih vulkana i petroglifa mogu da kažem da je najegzotičnije na kome sam do sada bio.
DODATAK:
1. Povratak u Baku iz Gobustana